Darko Rundek, A zar je to važno, Connect

Darko Rundek & Cargo orkestar - 'Live u Domu omladine' - Ocjena: 9/10
(Menart, 2008.)

S Rundekom nikad ne znate na čemu ste: hoće li njegov naredni koncert biti ambijentalna 'uspavanka', euforičan povratak u prošlost ili intimna ispovijed nakon koje ćete misliti da od Rundeka nema većeg? Naviknuti na stalne mijene osnivača Haustora i njegova glazbena lutanja, nitko se previše nije uzbudio kad je nedavno objavljeno da je Cargo orkestar, francusko-hrvatska grupa koja ga prati zadnjih godina, dogovorno prestala postojati.

Pročitajte i ovo Ukupno 914 timova Analiza Dnevnika Nove TV: Kako izgleda mreža Hitne pomoći u Hrvatskoj? "protivno politici tvrtke" Dijete se izgubilo u riječkom trgovačkom centru, a majka je na molbu za pomoć dobila potpuno neočekivan odgovor

Nekima su od njegovih dugogodišnjih štovatelja, mada to možda nikad nisu naglas izgovorili, Rundek i njegova poetika počeli pomalo 'izlaziti na uši'. Ponajviše zato jer za njegova nastojanja da uvijek bude iznova uzbudljiv i drugačiji, naprosto nismo imali dovoljno strpljenja i razumijevanja. I kad bi se našao na stranputici, bili smo ga se spremni odreći.

Zato je 'Live u Domu omladine' izašao u pravom trenutku. Oproštajni album Cargo orkestra ima 14 pjesama, snimljen je u Beogradu na njihovoj aktualnoj turneji, i vjerojatno je jedan od najboljih komada 'živog' materijala ikad snimljenih na ovim prostorima. Zbog rijetko viđene intimne iskrenosti Darka Rundeka i publike koja grčevito čeka svaki novi stih i ne statira očekujući hitove Haustora na bisu, ova snimka vam dočarava koncert za kojeg će vam, ako ste ikada u životu 'popušili' Rundeka, biti žao što ste ga propustili.

Od samog početka, dakle od uvodne '12 ptica', bilo je jasno da je večer u Domu omladine vrhunac turneje i dostojan oproštaj Carga. Hiptnotični, minimalistički i ponešto izmijenjeni aranžmani bacali su u trans kako one na sceni, tako i one ispred nje. Eurorično prihvaćena 'Mhm a-ha oh yeah da-da' te prvi znakovi masovne histerije na 'Sejmenima' i 'Makedu', pokazali su da možda od Rundeka ipak nema većeg. Ili nas samo majstorski zavarava. U svakom slučaju, ni nakon 'Puta u sumrak', razigrane 'Slick Senorite' i bezvremenske 'Ljubav se ne trži', tenzija koncerta, kao ni odličan dojam - ne opadaju.

Rundek je konačno na jednoj službenoj snimci ponudio i 'Uzalud pitaš' s originalnim tekstom, koji nije snimljen na ploči 'Tajni grad', nakon čega se sa 'Zvukom oluje', 'Kolom' i pjesmom 'Wanadoo' počeo pripremati za kraj koncerta i albuma. Produžene nove verzije 'Apocalypsa' i klasika 'Šal od svile', označile su odlazak Cargo orkestra u povijest, te dostojno okrunile sve ono što nudi odličan 'Live u Domu omladine'.

A zar je to važno - 'O čemu sanja Adam Zemsta iz Triera' - Ocjena: 5/10
(Dancing Bear, 2008.)

Siniša Škarica jednom je ispričao kako je njegova šibenska rock grupa Mi, dalekih šezdesetih, svaki tekst koji bi napisala, nosila lektoru da ih gramatički preispita. Danas je takav romantičan odnos prema glazbi možda čudan i smiješan, no četvorki koja se odaziva na ime A zar je to važno, ne bi bilo zgorega da učine isto. Jer tekstovi na omotu njihova albuma, kojima žele ismijati apsurdnost pop scene, biti duhoviti, otkačeni i napredni te se nametnuti kao novi cool likovi na sceni, gube na jačini i relevantnosti čim naiđete na 'uvjek', 'poslje', biješe' ili 'oduvjek'.

Elementarna pismenost ne bi trebala biti nevažna u modernoj pop-rock glazbi, pogotovu onom njezinom dijelu koji se smatra 'intelektualnim i značajnim', a možda se upravo zbog toga ova naizgled neozbiljna grupa posklizla na startu, dok će se o šibenskim Miovcima pričati i za sto godina.

Bez obzira na to, album 'O čemu sanja Adam Zemsta iz Triera' nije ni u glazbenom smislu ponudio ništa novo. Povremeno nepovezani i samo površnom slušatelju nesuvisli tekstovi koji bi trebali izmamiti osmijeh na lica slušatelja, obično se ocrtavaju kao neuspjeli pokušaj stvaranja po uzoru na Mancea i Ramba Amadeusa. Utjecaj Rambove poetike ponajviše se ogleda u neuspjelom vicu 'Kurton (ili gumica)' te 'Od brijača do...', koja kao da je izašla iz Rambove 'balkan boj' faze.

Da je pisanje tekstova posao koji treba vježbom dovesti do savršenstva, pokazuju i 'No more sladoled' i 'Krava pase', nelogični, ali upravo zato simpatični singlovi kojima fali 'ono nešto', kako bi ih poneki obožavatelj proglasio 'genijalnima'.

Naznake talenta vidljive su i u 'Banani', pjesmi koja nam ipak sugerira da autorski tim grupe A zar je to važno može jednoga dana objaviti hvale vrijednu ploču. 

Connect - 'U drugom stanju' - Ocjena: 6/10
(Menart, 2008.)

Grupa Connect u svojoj je kratkoj karijeri već uspjela zacementirati sebi kultni status među zagrebačkom mladeži. Njihov prvi navijački hit 'Boja mojih vena' bio je vjerojatno najemitiraniji i najtraženiji videospot na lokalnom zagrebačkim televizijama, no možda će im upravo vezanje uz boju voljenoga kluba malo otežati koračanje prema osvajanju nacionalnog etera. S time su se više-manje uspješno u koštac godinama hvatali i Pipsi, tako da ta nastojanja nikako nisu uzaludna.

Pri stvaranju drugog albuma 'U drugom stanju', četiri udarna člana grupa okružili su se odličnom instrumentalnom ekipom (Dinko Tomaš-Brazzoduro - gitara, Vlado Mirčeta - gitara, Ivan Levačić - bubanj, Luka Veselinović - bas gitara i Zdeslav Klarić - klavijature), a rezultati su vidljivi.

Album ima čak sedamnaest pjesama, pa se tako nađe i dosadnih, konfekcijskih hip-hop skladbi ('Ana Banana', 'Šta me čeka', 'Suhi'), no prosjek kvalitete podižu pamtljivi hitovi, poput 'Prijateljska ljubav' ili adrenalinskog singla 'Ulice su bijele'. Connectovci znaju složiti dobar hip-hop hit (album završava odlična 'Moje pjesme'), no ipak još uvijek prečesto upadaju u prosjek. Pjesme 'Da vas čujem' ili 'Geto' tipični su MTV-jevski potrošen hip-hop obrazac, a na trenutke je napadno vidljiv i pad inspiracije ('Totalno to...', 'Domaća piletina').

Unatoč uobičajenim hip-hop posrtanjima, Connect je objavio pristojan album, a bend koji će ih pratiti na promotivnim aktivnostima, zasigurno jamči novu zagrebačku koncertnu atrakciju.

Prijašnje recenzije: Robin Thicke, Ryan Adams, Enigma, Jimmy Cliff