Od Ćire Blaževića do ispirača zlata i krijumčara heroina

Boris Veličan je rođen 1977. godine, studirao latinski i povijest, a već 1999. krenuo je putovima Inka po Južnoj Americi, a nakon toga je 2000. automobilom odradio Maroko, godinu dana kasnije Kinu, 2002. Japan, a 2004. je ušao u legendu: za 84 dana je propješačio 2.609 kilometara od Petrograda do Pariza, što je ukoričio u putopisu 'Meni je svaki dan nedjelja'.

Pročitajte i ovo Petr Lomova 'Pisma predsjedniku' 'Imamo i mi u Hrvatskoj naše Ahmadinedžade' Kaurismaki i Halonen o filmu 'Morate imati vlastiti festival da bi preživjeli kao filmaš'

Joso nas je primio u svoju stančugu koja nam je nakon zatvorskog hostela izgledala kao Taj Mahal. Ćiro nas je pozvao na ručak i dao nam 100 dolara za sretan put. Nikada neću zaboraviti taj ručak.

Na Motovun Film Festivalu se predstavio s dokumentarnim filmom 'Odavde do Tralala' u kojem je uspio spojiti neke, na prvi pogled u potpunosti nespojive stvari - Ćiru Blaževića, odrone stijenja i bujice, krijumčare heroina, ispirače zlata, lovce na deve i tadžikistansku svadbu, da spomenemo samo neke.

Boris, čak dva puta ste prošli Putem svile, neposredno prije 11. rujna 2001. i sedam godina kasnije, 2008. Od kuda početna inspiracija i zašto dva puta istim putem?

'Prvotna ideja mi je bila ići 'klasičnim' putem do Indije, starom hippy rutom kada sam u Zagrebu upoznao jednog Pakistanca koji mi je rekao da je to toliko izlizan put 'da ću se poskliznuti na njemu' i da je bolje da kada već dođem preko Srbije, Rumunjske, Turske, Irana do Pakistana, da ne odem u Indiju, nego da odem na sjever u Kinu, gdje nema turista.'

Da li te dotični Pakistanac baš uputio na Put svile, ili je jednostavno spomenuo Kinu pa je tako ispalo?

'To je tako ispalo, jer u principu ne postoji jedan Put svile, nego su to dvije krjnje točke koje vode iz Europe do Kine, točnije grada Kašgara, a ovisno o političkoj situaciji na putu ruta zna mijenjati položaj, tako da Put svile nikada ne čini samo jedna cesta.'

Od kuda ideja o drugom putu?

'Ideja o drugom putovanju, na koje sam išao sam, se dogodila iz dva razloga: prvi je zato što sav materijal koji je snimio Vjeran Hrpka, snimatelj koji me pratio na prvom putovanju, je bio prekrasan materijal, ali nije bilo priče kao takve, a potaknula me i propaganda zapadnih medija nakon 11. rujna 2001., koja je zemlje kroz koje sam prošao na prvom putovanju opisivala na način koji uopće nije odgovarao gostoljubivosti i toplini koje sam doživio i osjetio. Htio sam dati šansu ljudima koji žive na Putu svile da i oni sami nešto ispričaju o tom putu. Kako sam sa svima ostao u kontaktu nekako sam dobio ideju da bi napravio razgovore s ljudima koje sam upoznao na prvom putovanju i spojio s prekrasnim materijalima koje je Vjeran Hrpka snimio 2001., i tako je nastao taj projekt. Projekt se znači 'kuhao' osam godina, a plod oba putovanja je dokumentarni film i istoimena knjiga 'Odavde do Tralala'.'

Da li se na putovanjima ikada dogodilo nešto nepredviđeno, neka opasna situacija?

'Više puta. U Plemenskim područjima su pucali po Vjeranu i meni. Meci su zujali na sve strane dok smo bježali Buba Marom, kako sam od milja zvao svoj 15 godina stari teranac Mitsubishi Pajero. Iz te situacije smo jedva izvukli živu glavu. Zatim smo slučajno završili kod krijumčara droge, a da bi se izvukli smo se pravili da smo kupci, pa smo morali popušiti 'brdo' hašiša.'

Bila je to samo jedna od mnogih avantura i dogodovština koje čine dokumentarni film 'Odavde do Tralala', a završiti ćemo s dijelom knjige koji opisuje trenutak kada su se u glavnom iranskom gradu Teheranu 'ukrstili putovi' Borisa Veličana i nikog drugog do – Ćire Blaževića!

'Joso nas je primio u svoju stančugu koja nam je nakon zatvorskog hostela izgledala kao Taj Mahal. Ćiro nas je pozvao na ručak i dao nam 100 dolara za sretan put. Nikada neću zaboraviti taj ručak.

'Dečki, pa što vas goni u Kinu? Naše su cure ljepše, jel' tako Vinko', reče Ćiro aludirajući na Splićanke.

Nisam znao kako da mu objasnim da imam taj poriv, sad volim cestu, da volim put, da me nemir izjeda kad sam predugo na mjestu, pa rekoh:

'Ćiro, nema pojma. Jednostavno nemam!'

'Ma, sine, imaš pravo. Ne mora čovjek sve opravdavati!', otpuhne dim koji se obavije oko igala na kojima su svi sjedili zbog kašnjenja. Tek kad je izguštao cigaretu, polako ustane (svi ostali kao šilom ubodeni) i reče:

'Sretan put dečki, sretan!'