Višestruko nagrađivani film Švicarca Petera Liechtija 'Zvuk insekata – bilješka o mumiji', ujedno i najbolji europski dokumentarac (nagrada ARTE, Europska filmska akademija), nevjerojatna je kombinacija fikcije, kratke priče japanskog pisca Shimade Masahika i istinitog događaja.
Film započinje scenom u kojoj dvojica muškaraca kroz šumu pokrivenom snijegom na nosilima prenose tijelo nepoznate osobe, za koje nam glas naratorice objašnjava da se radi o muškarcu u ranim 40-im godinama, čije je mumificirano tijelo u zabačenom dijelu šume slučajno otkrio lovac unutar jednostavne nastambe napravljene od grana i pokrivene plastičnim pokrivačem.
Od naratorice dalje otkrivamo da je policija, na osnovu detaljnog dnevnika koji je muškarac vodio, zaključila da je prethodno ljeto počinio samoubojstvo namjernim izgladnjivanjem, a zatim počinjemo pratiti njegov put ka smrti kroz glas naratora.
Muškarac, čiji se identitet u ni jednom trenutku ne otkriva, svoju priču započinje 7. kolovoza, kada u obližnjem mjestu jede svoj zadnji obrok, te svraća u obližnju trgovinu da bi se opskrbio sa svim što mu je potrebno za izvršenje njegovog plana: svijeće, baterije za radio, tablete protiv želučanih tegoba, pjenu za brijanje i druge potrepštine.
Zatim odlazi u obližnju šumu, koju je odabrao, 'Ne zato što sam iz nekog razloga sentimentalno vezan za nju, nego zato što sam kao mladić ovdje jednom bio, te sam pomislio kako bi ovo bilo dobro mjesto za umrijeti', objašnjava muškarac. Jedna od čudesnih stvari u ovom filmu je što gledatelj ne samo da ne saznaje identitet muškarca, nego ga čitavo trajanje filma ne vidi niti jedan jedini put, no ipak se uspijeva u potpunosti povezati s njim.
Kamera nas vodi šumom u kojoj je muškarac odlučio umrijeti, dok narator čita muškarčev dnevnik koji je vodio. Usprkos tome što nam je glas jedina poveznica s glavnim likom, gledatelj se u potpunosti može povezati s njim i doživjeti njegov mukotrpan put, ali osjećaji dubine, spokoja i mirne odlučnosti obilježavaju ovaj film čitavo vrijeme trajanja, što je još jedna velika kontradiktornost kada se uzme težina teme o kojoj film govori.
Dok iz dana u dan pratimo kako muškarac mukotrpno umire od gladi, gubeći kilu za kilom i doslovno nestajući na očigled, još jedna kontradiktornost je konstantno izmjenjivanje muškarčevog monologa u kojem često spominje ljude koji su se prosvijetlili postom, Budu, Isusa, božanstva i svece, da bi odmah malo kasnije ustvrdio da on nema vjere, no trenutak kasnije opet počinje pričati 'nebeskim' temama.
Uz kadrove šume i detalja unutrašnjosti muškarčeve nastambe, redatelj Peter Liechti se poslužio mnogim metaforičkim scenama da bi nam dočarao muškarčeva stanja svijesti: žena koja stoji na obali mora polako se okrećući oko svoje osi dok valovi lupaju, konja koji prolazi šumom, golubove, a možda najčešće su scene koje prikazuju gradski život, koje odišu ispraznošću, te se da naslutiti da je motiv zbog kojeg se muškarac odlučio na samoubojstvo baš ta ispraznost, a kada se kamera jednom vrati u šumu, gledatelj se ne može oteti dojmu da čin glavnog lika ima puno više smisla od ispraznosti gradskog života i njegove otuđenosti.
Oko 50 dana od kada je prestao jesti muškarac govori, 'Dosta mi je ovog. Zbogom!', da bi nakon minute tišine čuli, 'Još sam živ. Dođe mi da prsnem od smijeha kada pomislim da još uvijek živim. Mora da sam do sada ušao u Guinnessovu knjiga rekorda.', što je mnoge gledatelje nasmijalo, a tom mirnom odlučnošću, te spokojnim ustrajanjem u svom naumu je ono s čim muškarac tijekom filma najviše osvoji publiku koja prati njegovu 'avanturu'.
Nećemo vam otkriti koji dan muškarac umire, no otkriti ćemo vam da je redatelj Peter Liechti upravo briljantno spojio neke naizgled nespojive stvari: put samoubojice koji si je odlučio oduzeti život izgladnjivanjem koji odiše puninom života, film koji govori o odbacivanju života zbog nedostatka smisla koji samo što ne 'prsne' od punine života i smislenošću koji zrači, veliku metaforu o smrti nakon koje imate osjećaj da ipak sve ima neki viši smisao, i sve to na trenutke prožeto vedrinom najljepšeg sunčanog dana.
Film koji definitivno preporučamo, a ako ga i ne uspijete slučajno 'uhvatiti', ZagrebDox se pobrinuo s brojnim drugim izvrsnim filmovima koji će mu biti dostojna zamjena, tako da ukoliko još imate misli tipa 'ići ili ne ići na Dox, pitanje je sad?', slobodno prestanite, jer odgovor na to pitanje se može sažeti u tri riječi: Idite! Idite! Idite!
Završiti ću s genijalnim komentarom gledatelja na film, zbog kojeg sam se smijuljio sve do kuće, koji se javio na mobitel nakon što je izašao iz kina po završetku projekcije 'Zvuka insekata – bilješke o mumiji' i rekao: 'Evo nas, napokon smo umrli!'
