'Jedne noći upozorili su mojeg tatu da bi bilo bolje da odemo jer da će skupiti sve Židove u Osijeku. I jednu smo se večer mi odvukli do Drave. Tamo smo se urcali na čamac u tvrđi i otišli, za Madžarsku, za Čakovec.'
Pročitajte i ovo
Ovako počinje životna priča Branka Lustiga. Hrvatskog Židova, Osječanina i slavnog producenta mnogih filmskih blockbustera poput 'Hanibala', 'Mirotvorca', 'Gladijatora', 'Shindlerove liste' i mnogih drugih. Za posljednja dva dobio je i Oscara. No kada bi snimio film o svom životu, ni tada ga zlatni kipići, sigurni smo, ne bi zaobišli. Još kao dijete, dva je puta izbjegao sigurnu smrt. I bilo bi tako da se nije dogodilo čudo.
I čuda su mu se događala. U Čakovcu su relativno mirno živjeli gotovo do konca 1942. godine. Jedne noći, majku i tada desetogodišnjeg Branka deportirali su u njemački koncentracijski logor.
'Mi smo došli u Auschwitz koncem rujna 1942.
Mene su odmah razdvojili od majke majku su odveli na jednu stranu i nisam je više vidio do 1945. Odveli su je u tvornicu oružja u Essen. Otac nije bio tamo. Baku i ostale su pobili sve odmah.'
Tek je nakon rata saznao da mu je otac ubijen na prisilnom radu u jednom logoru u Mađarskoj. Za desetogodišnje dijete tada su počeli dani izgladnjivanja i prisilnog robovskog rada.
'Ja sam već bio na rubu i već su me trebali poslati u Birkenau u krematorij.' Dječak je čekao sigurnu smrt. Jednoga dana, umjesto kazne i smrti, dočekao je spas. I to nevjerojatno, spas je donio časnik najkrvoločnijih Hitlerovih jedinica, SS divizija.
'To je bio potporučnik SS-a, komandant logora koji je bio komandant logora Firsten Grube. Pitao me tko ti je čača, odakle si? Rekao sam iz Osijeka i da mi se tata zvao Mirko i bio nadkonobar u kavani. I tako se desilo da je njegov otac dolazio u kavanu, a da mu je moj otac davao besplatno piti na veresiju jer on je iz Retfale jednog naselja u Osijeku.
Njegova spasioca 1944. poslali su na frontu, Branka u logor Bergen Belsen. 'Tamo je bio užas. Sjećam se dobro toga ulaska u logor. To je bilo strašno. Bio je jedan strašan smrad, a ja nisam prepoznao da prolazim kraj ljudskih tjelesa koja su bila naslagana poput drva... Tamo je bila i Ana Frank, nedaleko mene. I tamo sam skoro umro i definitivno nije bilo hrane, skroz sam oslabio, imao sam smrznutu nogu. I jedan dan je bilo gotovo i bio je kraj... i onda sam čuo muziku, mislio sam prvo da sam umro da to sviraju anđeli. Međutim to je bila škotska muzika, gajde.'
Posljeratni život i oporavak od posljedica godina provedenih u logoru nije bio nimalo lagan. Početkom pedesetih Branko se preselio u Zagreb. Pokušao je upisati glumačku akademiju, ali nije išlo. Zarađivao je s Tonkom Lozzom i Borisom Buzančićem recitirajući po zagrebačkim kinima.
Početak njegove inozemne zvjezdane karijere bilo je snimanje filma 'Guslač na krovu'. Koliko mu je taj film važan govori i činjenica da je kućica na njegovom imanju u Žumberku originalna scenografija toga filma. Iznimno popularne serije 'Vjetrovi rata' i nastavak 'Rat i sjećanja' donijele su mu prvu važnu nagradu, Emmy. Tada više nije bilo povratka i Branko Lustig odlazi u Sjedinjene Države.
U karijeri koja traje više od 50 godina dobio je nekoliko Emmyja, Zlatnih globusa i dva Oscara. Koliko su njegovi filmovi još dobili tih istih nagrada teško je i prebrojati. Oscare je dobio za 'Schindlerovu listu' i 'Gladijatora'.
