Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

'Sjećam se kavane Central na glavnom trgu. Tamo je moj tata bio natkonobar i sjećam se da sam tamo uvijek dolazio i dobivao šećer. To su u Osijeku onda zvali virfla.' Kada je prije sedamdeset godina živio ova sjećanja, kao sedmogodišnje dijete, danas višestruko nagrađivani filmski producent Branko Lustig, nije ni slutio da će mu upravo ona, za manje od tri godine doslovno spasiti život.


'Jedne noći upozorili su mojeg tatu da bi bilo bolje da odemo jer da će skupiti sve Židove u Osijeku. I jednu smo se večer mi odvukli do Drave. Tamo smo se urcali na čamac u tvrđi i otišli, za Madžarsku, za Čakovec.'

Ovako počinje životna priča Branka Lustiga. Hrvatskog Židova, Osječanina i slavnog producenta mnogih filmskih blockbustera poput 'Hanibala', 'Mirotvorca', 'Gladijatora', 'Shindlerove liste' i mnogih drugih. Za posljednja dva dobio je i Oscara. No kada bi snimio film o svom životu, ni tada ga zlatni kipići, sigurni smo, ne bi zaobišli. Još kao dijete, dva je puta izbjegao sigurnu smrt. I bilo bi tako da se nije dogodilo čudo.

I čuda su mu se događala. U Čakovcu su relativno mirno živjeli gotovo do konca 1942. godine. Jedne noći, majku i tada desetogodišnjeg Branka deportirali su u njemački koncentracijski logor.

'Mi smo došli u Auschwitz koncem rujna 1942.
Mene su odmah razdvojili od majke majku su odveli na jednu stranu i nisam je više vidio do 1945. Odveli su je u tvornicu oružja u Essen. Otac nije bio tamo. Baku i ostale su pobili sve odmah.'

Tek je nakon rata saznao da mu je otac ubijen na prisilnom radu u jednom logoru u Mađarskoj. Za desetogodišnje dijete tada su počeli dani izgladnjivanja i prisilnog robovskog rada.

'Ja sam već bio na rubu i već su me trebali poslati u Birkenau u krematorij.' Dječak je čekao sigurnu smrt. Jednoga dana, umjesto kazne i smrti, dočekao je spas. I to nevjerojatno, spas je donio časnik najkrvoločnijih Hitlerovih jedinica, SS divizija.

'To je bio potporučnik SS-a, komandant logora koji je bio komandant logora Firsten Grube. Pitao me tko ti je čača, odakle si? Rekao sam iz Osijeka i da mi se tata zvao Mirko i bio nadkonobar u kavani. I tako se desilo da je njegov otac dolazio u kavanu, a da mu je moj otac davao besplatno piti na veresiju jer on je iz Retfale jednog naselja u Osijeku.

Njegova spasioca 1944. poslali su na frontu, Branka u logor Bergen Belsen. 'Tamo je bio užas. Sjećam se dobro toga ulaska u logor. To je bilo strašno. Bio je jedan strašan smrad, a ja nisam prepoznao da prolazim kraj ljudskih tjelesa koja su bila naslagana poput drva... Tamo je bila i Ana Frank, nedaleko mene. I tamo sam skoro umro i definitivno nije bilo hrane, skroz sam oslabio, imao sam smrznutu nogu. I jedan dan je bilo gotovo i bio je kraj... i onda sam čuo muziku, mislio sam prvo da sam umro da to sviraju anđeli. Međutim to je bila škotska muzika, gajde.'

Posljeratni život i oporavak od posljedica godina provedenih u logoru nije bio nimalo lagan. Početkom pedesetih Branko se preselio u Zagreb. Pokušao je upisati glumačku akademiju, ali nije išlo. Zarađivao je s Tonkom Lozzom i Borisom Buzančićem recitirajući po zagrebačkim kinima.

Početak njegove inozemne zvjezdane karijere bilo je snimanje filma 'Guslač na krovu'. Koliko mu je taj film važan govori i činjenica da je kućica na njegovom imanju u Žumberku originalna scenografija toga filma. Iznimno popularne serije 'Vjetrovi rata' i nastavak 'Rat i sjećanja' donijele su mu prvu važnu nagradu, Emmy. Tada više nije bilo povratka i Branko Lustig odlazi u Sjedinjene Države.

U karijeri koja traje više od 50 godina dobio je nekoliko Emmyja, Zlatnih globusa i dva Oscara. Koliko su njegovi filmovi još dobili tih istih nagrada teško je i prebrojati. Oscare je dobio za 'Schindlerovu listu' i 'Gladijatora'.