Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Vi do 65., a dok se vama kralježnica bude savijala, ruke se sve više tresle, bolesti nagrizale, e mi ćemo do tada već 10 godina mirovati, lješkariti po banjama i listati što nam mlađe kolegice u Saboru, Vladi i Ustavnom sudu rade. One će, bude li ih volja, po cijele dane svoju unučad moći ljuljuškati od 55. godine. Njihovi muški kolege od 60.


Ali neka, i treba. Pa komu ih nekad ne dođe žao? Ma srce ti se stisne kad ih vidiš na Markovu trgu. A tek kad čuješ jednu saborsku zastupnicu kako taj posao nosi veliku odgovornost, državni dužnosnici počesto nemaju slobodnog vremena, nemaju svoj privatni život, izloženi su stresu, angažirani 24 sata na dan – komu suza neće krenuti na oko!? Ja ga ne poznam.
Evo… prvim radnicama Kamenskog.

Vezani članci Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan - 2 Sisački župan Ivan Žinić nakon 30 godina napustio HDZ: "Otišao sam zbog pojedinaca kojima nije mjesto u stranci" Slika nije dostupna Zbog čvaraka i EU na boljem glasu!



Gladne? Nismo!
Umorne? Ni govora!
Pod stresom? Ha, ha… otkud vam to?!?


Mjesecima bez plaće, dvije godine bez uplaćenog doprinosa, 20 prijava inspekciji, a sve do jedna je otišla u zastaru. Nema problema! Pa kako zamjeriti da to nitko u državi nije primijetio kad umor i stres obaraju s nogu. Evo, premijerku je to toliko potreslo da ih nije mogla ni obići.

Ili, samo za primjer, recimo jedna 42-godišnja medicinska sestra na odjelu neonatologije bolnice u Zagrebu. Trči s jednog kraja na drugi kad god se velikom sobom prolomi upozoravajući zvuk aparata. Svaka sekunda u životu dječice od kojih su neka rođena sa samo 500, 600 grama je presudna. Kada im jave da iz različitih krajeva Hrvatske stiže nekoliko beba u isto vrijeme, ne pita se za dežurstvo, već se kreće u borbu za tek započete živote. Svaki dan bdiju nad njima. Istina…duboka isprika, možda nekad ne 24 sata na dan. Zna to biti i 27.

Odgovorna? Minimalno!
Iscrpljena? Nemojte me nasmijavati!
Privatni život? Ma cvjeta!


Ili… 37-godišnja samohrana majka iz Slavonije. Ima sedmogodišnjeg sina koji boluje od cerebralne paralize. Njezin dan počinje u 7 ujutro. Dječaka teškog više od 20 kilograma treba prvo odvesti, pardon odnijeti u kupaonicu, obući ga, nahraniti ga, staviti ga u kolica, smjestiti u automobil, ići na jedne vježbe, druge vježbe, liječniku, skuhati ručak, prošetati na svježem zraku, popodne otići na terapijsko jahanje, pa nešto što ga nakon napornih vježbi veseli - dječja igraonica; svako malo valja im putovati u Zagreb na vježbe i kontrole na Goljak, svakoga dana iznova pokušava s osmijehom naći odgovore na sva djetetova pitanja, a posebno na jedno zbog kojega opet i opet skuplja snagu da ne zaplače. Jer… kada će prohodati – ne zna. Nakon cijeloga dana, navečer u 20 sati sin ide na spavanje, brigu o njemu preuzimaju baka i djed, a mama kreće na posao. Navečer još radi kao fitness i pilates instruktorica.

Premorena? Ma kakvi!
Stres? Gdje ga vidite?
Slobodno vrijeme? Ne znam kud ću od dosade!
Troškovi života? Zanemarivi.


Radnice, medicinske sestre, samohrane majke... i odgovornost, stres, umor... Ma, nije moguće. Barem ne do 65.