Kolumna Marije Župan Miholjek

Odgovornost, stres, umor...nemoguće! Barem ne do 65.

Piše Marija Župan Miholjek, 19. studenoga 2010. @ 22:03

Vi do 65., a dok se vama kralježnica bude savijala, ruke se sve više tresle, bolesti nagrizale, e mi ćemo do tada već 10 godina mirovati, lješkariti po banjama i listati što nam mlađe kolegice u Saboru, Vladi i Ustavnom sudu rade. One će, bude li ih volja, po cijele dane svoju unučad moći ljuljuškati od 55. godine. Njihovi muški kolege od 60.

Ali neka, i treba. Pa komu ih nekad ne dođe žao? Ma srce ti se stisne kad ih vidiš na Markovu trgu. A tek kad čuješ jednu saborsku zastupnicu kako taj posao nosi veliku odgovornost, državni dužnosnici počesto nemaju slobodnog vremena, nemaju svoj privatni život, izloženi su stresu, angažirani 24 sata na dan – komu suza neće krenuti na oko!? Ja ga ne poznam.
Evo… prvim radnicama Kamenskog.

Gladne? Nismo!
Umorne? Ni govora!
Pod stresom? Ha, ha… otkud vam to?!?

Mjesecima bez plaće, dvije godine bez uplaćenog doprinosa, 20 prijava inspekciji, a sve do jedna je otišla u zastaru. Nema problema! Pa kako zamjeriti da to nitko u državi nije primijetio kad umor i stres obaraju s nogu. Evo, premijerku je to toliko potreslo da ih nije mogla ni obići.

Ili, samo za primjer, recimo jedna 42-godišnja medicinska sestra na odjelu neonatologije bolnice u Zagrebu. Trči s jednog kraja na drugi kad god se velikom sobom prolomi upozoravajući zvuk aparata. Svaka sekunda u životu dječice od kojih su neka rođena sa samo 500, 600 grama je presudna. Kada im jave da iz različitih krajeva Hrvatske stiže nekoliko beba u isto vrijeme, ne pita se za dežurstvo, već se kreće u borbu za tek započete živote. Svaki dan bdiju nad njima. Istina…duboka isprika, možda nekad ne 24 sata na dan. Zna to biti i 27.

Odgovorna? Minimalno!
Iscrpljena? Nemojte me nasmijavati!
Privatni život? Ma cvjeta!

Ili… 37-godišnja samohrana majka iz Slavonije. Ima sedmogodišnjeg sina koji boluje od cerebralne paralize. Njezin dan počinje u 7 ujutro. Dječaka teškog više od 20 kilograma treba prvo odvesti, pardon odnijeti u kupaonicu, obući ga, nahraniti ga, staviti ga u kolica, smjestiti u automobil, ići na jedne vježbe, druge vježbe, liječniku, skuhati ručak, prošetati na svježem zraku, popodne otići na terapijsko jahanje, pa nešto što ga nakon napornih vježbi veseli - dječja igraonica; svako malo valja im putovati u Zagreb na vježbe i kontrole na Goljak, svakoga dana iznova pokušava s osmijehom naći odgovore na sva djetetova pitanja, a posebno na jedno zbog kojega opet i opet skuplja snagu da ne zaplače. Jer… kada će prohodati – ne zna. Nakon cijeloga dana, navečer u 20 sati sin ide na spavanje, brigu o njemu preuzimaju baka i djed, a mama kreće na posao. Navečer još radi kao fitness i pilates instruktorica.

Premorena? Ma kakvi!
Stres? Gdje ga vidite?
Slobodno vrijeme? Ne znam kud ću od dosade!
Troškovi života? Zanemarivi.

Radnice, medicinske sestre, samohrane majke... i odgovornost, stres, umor... Ma, nije moguće. Barem ne do 65.