Leti, leti, leti... kuća! Ne leti! Pa, leti, leti, leti.. kamion! Ne leti! Leti, leti, leti... avion! Lee... E, he, he, ne leti više ni avion! No, šalu na stranu. Danas, zbog samo mogućnosti da zrakoplovi makar i na kratko prestanu letjeti, mnogi imaju ogroman upitnik nad glavom. A priča ide ovako.
Otok, planina, glečer
Islandski vulkan, Eyjafjallajokull, ili u prijevodu Glečer na planini koji izgleda poput otoka, erumpirao je, znakovito, na prvi dan proljeća 20. ožujka (proljeće je ove godine dan uranilo), no nitko se osim znanstvenika i lokalnog stanovništva nije s tim posebno zamarao. Zato nas je sve nemalo iznenadilo prizemljenje zrakoplova te kaskadno zatvaranje zračnih luka diljem Europe 15. travnja, samo dan nakon nove erupcije Eyjafjallajokulla, ironično, i srećom, jednog od najmanjih glečera na Islandu. Oblak vulkanske prašine, u početku na visini od 6 do 11 km uistinu je bio opasan za zrakoplove. Naime, vulkanski pepeo sadrži minerale, silikate te čestice različitih stijena koji se pri ulazu u vruće dijelove motora tale i otapaju, a u ispuhu hlade lijepeći se na lopatice turbine te tako narušavaju protok ispušnih plinova. Kao krajnji rezultat, motor se naprosto ugasi.
Erupcije vulkana ne uzrokuju uvijek globalne posljedice, no primjerice, kombinacija mirnih atmosferskih uvjeta poput onih prije desetak dana te dugotrajna vulkanska aktivnost, evidentno je, ozbiljno mogu uzdrmati civilizaciju kakvu poznajemo. Danas je to 'nekoliko' otkazanih letova, a nekad je to znalo biti kudikamo strašnije. I još stigne.
Vulkanska zima
Islandski vulkan Laki ostat će zapamćen po tisućama žrtava, što direktno uzrokovanih erupcijom i trovanjem plinovima, što indirektno od gladi nastale poremećajima klime te godine. Svojom aktivnošću u lipnju 1783. ozbiljno je narušio vrijeme na sjevernoj polutci. Ljeto je bilo nezapamćeno vruće, s nekoliko iznimno snažnih grmljavinskih oluja, praćenih tučom od koje je u više navrata ugibala stoka. I zima je bila prilično ozbiljna. Poplave i led okovali su Europu, ali i sjevernu Ameriku. Snježna oluja poharala je jug kontinenta: kod New Orleansa zaledila se rijeka Mississippi, a leda je bilo čak i u Meksičkom zaljevu. Ni to nije sve. Oslabljeli monsuni Africi i Indiji nisu donijeli dovoljno kiše, u zapadnoj Afici tako je dnevno znalo pasti i do 3 litre manje oborine po četvornom metru nego što je to uobičajeno. Posljedica se očitovala niskim vodostajem Nila, i na kraju, slabim urodom te velikom gladi od koje je samo godinu poslije umro svaki šesti stanovnik Egipta. Prilično strašno.
Ne tako davno, još jedna erupcija, ona filipinskog Mount Pinatuba, 1991. godine, snizila je globalnu temperaturu Zemlje za oko pola Celzijeva stupnja. Naime, jedan od sastojaka vulkanske prašine je i sumporni dioksid. U reakciji s česticama vodene pare daje sumpornu kiselinu čije kapljice izravno utječu na redukciju sunčeva zračenja koje dolazi do Zemlje. Računica je jednostavna. Manje sunčeva zračenja, niža temperatura.
Isto tako, erupcija indonezijske Tambore ozbiljno je poremetila godišnja doba te uzrokovala efekt 'vulkanske zime'. 1816. se zato pamti kao godina bez ljeta.
Dan planeta Zemlje i čudovišta iz ormara
Nas je 'ozbiljno' pogodila posljednja erupcija malog Eyjafjallajokulla. Brojimo poginule: više od 250 milijuna izgubljenih eura, aviokompanije u minusu, menadžeri u suzama. Mnogi će ove godine ostati bez planiranog bonusa. Mediji spremno prenose i paniku tisuća ljudi narušenih planova, onih koji su tih dana poslom ili naprosto užitkom trebali konzumirati blagodati zračnog prometa. Kako će Oliver do Londona?! Strašno. Autobusom, eto kako!
Recite mi, kad smo se pretvorili u čudovišta? Kad smo to točno počeli zaradu planirati toliko daleko u budućnost da nam sve manje od predviđenog predstavlja gubitak? Kad smo to počeli živjeti toliko brzo da se više ni ne osvrćemo na naš planet, sve dok nam taj isti planet ne uzme samo zrno onog što nam inače bezuvjetno daje? Zašto darove života uzimamo zdravo za gotovo? I kad smo to prestali biti zahvalni?
Zemlja je savršena. Divlja, neukrotiva, mirna, pitoma, prekrasna, pametna, luckasta, lijepa. Od nje sigurno još nismo sve vidjeli. Pa možda bismo je trebali i konzultirati pri planiranju budućnosti. Jer ona zna. A mi smo tako mali. Majka Zemlja tu je bila prije nas, a bit će i kad mi odemo. Ne zaboravimo, sve što imamo, od nje smo samo posudili. Tako se trebamo i ponašati. Pospimo se pepelom, prije nego to ona učini mjesto nas. Pokazala je da može. Sretan ti tvoj dan.
Magnolija
U mirnom Zagrebu, 3000 kilometara daleko od Eyjafjallajokulla, proljeće je uzelo zamah. Procvala je magnolija. Njezin cvijet ne traje dugo. Tek da zaokruži životni ciklus. Ako ne zastanenete, promaknut će vam. Baš kao i sve drugo. Usporimo zajedno.
Island. Savršen komadić na savršenom planetu. 300 tisuća stanovnika. 100 tisuća četvornih kilometara. 130 vulkana. Nisu svi aktivni. Znanstvenici strahuju da bi se potaknuta Eyjafjallajokullom mogla probuditi mnogo opasnija Katla... Do sad svaki put jest.
Od Islanda nas dijeli oko 3000 kilometara... Tako smo daleko... Tako blizu.
I još nešto. Samo su zrakoplovi prestajali letjeti, ptice nikad ne.
