"Život u Vukovaru ide ka boljem. Posljednjih nekoliko godina vraća se zajedništvo. Kad ja na neku kuću stavim naljepnicu da se prodaje, u slučaju da se netko muva oko kuće susjedi me odmah zovu. Vraća se zajedništvo. Kad smo se tek vratili svi smo se voljeli, a onda nakon par godina ovaj je dobio manju kuću, ovaj veću, ovaj manju mirovinu, ovaj veću i nastao je neki raskol među ljudima, bili su posvađani i ljuti. A sad je ponovno krenulo to jedno zajedništvo", priča o životu u Vukovaru Ružica Dufek, vlasnica jedine vukovarske agencije za nekretnine.
I - iako se kolege iz drugih gradova znaju dobro nasmijati njezinim provizijama, ona od Vukovara ne odustaje.
Ružica je 1998. godine bila među prvih 200 povratnika u grad. Prije rata njezina se obitelj bavila veleprodajom i imali su svoje lokale, a onda je počeo rat i završili su u progonstvu. Bez ičega.
Sedam godina s obitelji je provela u Umagu. I tamo su pokrenuli nešto svoje - uvozili su sirovu kavu, imali autopraonicu, mjenjačnicu, kafić.
"Prijavili smo se na adresu u Umagu. Nismo koristili povlastice za prognanike nego smo odmah krenuli raditi", prisjetila se. No, nijedan posao ne bi bio dovoljno dobar razlog za nepovratak u Vukovar.
Čuvali Umag kao rezervu, a onda se potpuno preselili
Pročitajte i ovo
Prvih godinu dan nakon povratka poslove u Umagu ostavili su kao rezervu, da se imaju gdje vratiti ako situacija u Vukovaru ne bude dobra. A onda su sve zatvorili i napravili potpuno preseljenje.
I prošlo je od toga 19 godina, a njoj u niti jednom trenutku, iako priznaje da problema zna biti, nije došlo da digne ruke i odustane od svega.
"Stalno su tu izazovi, stalno je nešto novo. Naravno da, kao i u svemu, dođe kriza, traje i po par mjeseci, maltene nemaš za režije, ali onda se to opet malo poboljša pa opet ide", priča.
"Tamo gdje si rođen, tamo ti je najbolje", zaključuje Ružica. I ne govori to bezveze, jer svijeta je vidjela dovoljno. Za vrijeme života u Umagu sve što su mogli koristili su za putovanja.
"Bila sam svuda i sve sam prošla, ali kad si ti svoj među svojima, druga je to priča", kaže.
Puno svijeta prošla su i njezina dva sina, ali i oni su svoj život odlučili graditi u Vukovaru – jedan je čak zaposlen u obiteljskom biznisu.
"Oni ako žele mogu otići, ali isto tako uvijek se imaju gdje vratiti", kaže Ružica. A odlazi, priznaje, mnogo ljudi.
"Ali to je generalni problem... u cijeloj Hrvatskoj. A u Vukovar se paralelno dosta ljudi i useljava. Dolaze ljudi iz sela oko Vukovara, Đakova... ma iz cijele Hrvatske. Jer Vukovar ima cijelu infrastrukturu i sve potrebno za život. Tu možda sad nema posla za 10.000 ljudi, ali onima koji imaju privatni posao svjedno je gdje će živjeti“, kaže. Na pitanje kolike su cijene nekretnina kroz smijeh odgovara "svi kažu jeftine, ja kažem povoljne".
Tako je par koji se u Vukovar doselio iz Rijeke kuću s centralnim grijanjem kupio za 18 tisuća eura. Gospođa koja se doselila iz Petrinje u bližnjim je Tompojevcima kupila kuću za 6000 eura.
"I kaže da su Tompojevci centar svijeta za Petrinju. U Vukovar se naime ulaže, a tamo baš i ne", objašnjava Ružica.
"Život u Vukovaru je lijep"
Bliži se obljetnica Žrtve Vukovara i svi se slažu da se neke stvari nikad ne smiju zaboraviti. Ipak, grad je to koji živi i ostalih 364 dana u godini. I život u njemu je, ako se pita Ružicu, lijep.
"Mali je grad, svi se poznajemo, družiš se s kim želiš. S kim ne želiš ne moraš. Nitko te ne sili. Vukovar ima sve, pa i veću sigurnost nego neki veći gradovi. Puno ljudi je bilo vani i puno ljudi donijelo je dijelove tuđe kulture tako da je zbog toga još ljepše. I prije rata je Borovo zapošljavalo puno ljudi, radnika sa strane koje su donijeli nešto svoje, a onda smo mi Vukovarci otišli na sve strane svijeta i donijeli nešto novo“, kaže Ružica.
-
"Ljude ćemo poticati..."Njemačka se sprema za rat: Tvrde da je sve dogovoreno još u lipnju
-
RS-28 SarmatRusija stavlja Sotonu II u stanje borbene pripravnosti: Zovu ga i najsmrtonosnijim oružjem na svijetu
-
Smrtonosne padaline u SeuluZemlju paralizirala najveća snježna oluja u studenom: Ovo se nije dogodilo 100 godina, ima mrtvih, avioni stoje...
