Gogol Bordello, Gorillaz i Barbra Streisand

Gogol Bordello 'Trans-Continental Hustle' – Ocjena: 10/10
(American Recordings / Menart, 2010.)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Anđelo Jurkas i Velika četvorka thrash metala 'Michael' - Je li to to? Preslušali smo prvi posthumni album Michaela Jacksona

Trebalo je deset godina i četiri albuma na nezavisnoj etiketi da bi Gogol Bordello došao do svog prvog debija za jedan major label. Gipsy punk bend je zahvaljujući tome tek sada prepoznat u i matičnom New Yorku kao koncertna atrakcija. Hajde da i oni u nečemu malo kasne, obzirom da je ovaj razuzdani deveterac već odavno zapalio zanimljiv spektar slušateljske populacije diljem svijeta. A mnogima je i kod nas još uvijek u živom sjećanju njihov visoko energetski nastup koji su prije par godina priredili u zagrebačkoj Tvornici.

'Trans-Continental Hustle' je producirao, nitko drugi do Rick Rubin. Prema tome može se očekivati streloviti skok grupe u mainstream (ovdje se misli na marketinški potisak, a ne na ustupke u glazbenom izričaju). Rick se istovremeno pobrinuo za bogato produciranu zvučnu sliku, ali se trudio ostaviti sirovi i grubi zvuk kako ne bi zakinuo grupu za energiju kojom zrači na pozornici.

Pozitivna vibracija frontmena Eugenea Hütza veliki je plus i magična poveznica za sve glazbe stilove koji su isprepleteni u izričaju Gogol Bordella. Ska, dub, metal, punk, rap i rusko/ukrainski folk dodatno su začinjeni i sambom, obzirom da je Hütz opčinjen Brazilom u kojem živi već dvije godine, prvo u Rio de Janeiru, a potom u Sao Paulu. Zbog toga se može povući i debela paralela s izričajem Mano Chaoa, kako u glazbi, tako i u svjetonazorima. I iz jednog i drugog ključa miris trećeg svijeta, ilegalnih imigranata, etničke pomiješanosti, ali istovremeno i jakog društveno-socijalnog angažmana i post socijalističkog ljevičarstva koje ne odustaje od ideje nekog boljeg i pravednijeg svijeta za sve.

Loš i iskrivljeni engleski jezik, s ukrajinskim naglaskom nipošto nije kočnica za razumijevanje, dapače i to je jedno od narječja trećeg svijeta i ustvari se radi o adutu Gogol Bordella. Zbog toga su simpatični i pijanim lučkim radnicima i lijevo orjentiranoj intelektualnoj eliti gdje god se ta nalazila na ovoj planeti. Bend udara na prvu u uvodnoj 'Pala Tute' i bez problema drži tenziju do posljednje, trinaeste 'Trans-Continental Hustle'. Između toga pjevaju o pobunjeničkoj ljubavi, objašnjavaju što je 'Immiganiada', zahtijevaju podizanje stupnja obrazovanja, ali i propovjednički pozivaju na uzdizanje duha.

Pakleni koktel. Trenutno nema bolje 'dizalice' od albuma 'Trans –Continental Hustle'.
 

Gorillaz 'Plastic Beach' – Ocjena: 8/10
(Parlophone / Dallas Records, 2010.)

Od pobjedničkog tima se nikad ne odustaje, pa makar on bio i virtualni. Prvi virtualni crossover hip hop pop bend predvođen glavnim kreatorom Damonom Albarnom objavio je svoj treći album koji će po svoj prilici također postati antologijski. Možda se pet godina nakon albuma 'Demon Days' činilo kako je priča projekta Gorillaz istrošena i da se sam Albarn zasitio svega i kako ga je oprala nostalgija za devedesetima i za Blurom, no nije tako.

'Plastic Beach' je pop adut ove sezone, i po pitanju konzumacije, tako i po pitanju dodjeljivanja nagrada kad za to dođe vrijeme. Formula je ista kao i na prethodna dva albuma; gostujući glazbenici u skoro svakoj pjesmi i po mogućnosti nespojivi u bilo kojem projektu osim u Gorillaz. Ovog puta Albarn nije samo htio klincima po treći put uvaliti priču samo o animiranom Keithu Richardsu kojeg u virtualnom svijetu Gorila predstavlja Murdoc Niccals, već je stvari gurnuo u smjeru kritike konzumerizma i ekoloških problema. Otuda i naziv 'Plasic Beach'. Virtualni junaci su očigledno odrasli i mogu se uhvatiti u koštac s ozbiljnijim temama.

S druge strane glazbena slika je pak prilično dubok naklon plesnom elektro beatu osamdesetih, ali s utkanim modernim tumačenjima istog. Jednostavnije rečeno: 'Plastic Beach' je smjernica koje će se mnogi iz glazbene branše držati. Po tome je Damon Albarn definitivni pobjednik, iako album po objavljivanju nije zasjeo na prvo, već na drugo mjesto prodaje na domaćem terenu u Velikoj Britaniji.

Lista gostiju je impozantna, pa treba krenuti redom. 'Welcome To The World Of The Plastic Beach' je uvod u priču, nakon pompoznog orkestralnog introa. Oskudni beat i pretjerano nabrijani sintisajzeri podloga su kratkom prologu za kojeg se pobrinuo Snoop Dogg.

Bashy & Kano su svojom tvrdom britanskom rep šatrom dali do znanja odakle su Gorillaz, iako je glazba najbliža onome što naše uho prepoznaje kao nešto što je vjerojatno slušao posljednji kineski car. 'Stylo' je post disco hommage na kojem svrsishodno glavnu riječ (pored Albarna naravno) ima glavom i bradom Bobby Womack, koji jednako upečatljivo nešto kasnije obilježi 'Cloud Of Unknown'.

Izrazito je zanimljiva kombinacija hip hop legendi De La Soul i velškog kantautora Gruffa Rhysa u pjesmi 'Superfast Jellyfish', koja zahvaljujući tome posjeduje i jaki ritam, ali i solidnu dozu psihodelije. 'Empire Ants' pak predstavlja svojevrsnu chill out zonu u kojoj Albarn u duetu pjeva s Yukumi Nagano, Šveđankom azijsko američkih korijena i pjevačicom elektro jazz grupe Little Dragon. Ona poput Bobbyja Womacka pjeva u dvije pjesme ('To Binge').

Stari panker Mark E. Smith iz grupe The Fall se ukazuje kao epski govornik u tvrdoj elektronici 'Glitter Freeze', dok se Lou Reeda dugo nije moglo čuti u tako kvalitetnom outfitu kakav predstavlja 'Some Kind Of Nature'. Može se reći da je ovaj angažman bio prijeko potreban njemu, a ne mega uspješnom Albarnu.

Američki glumac i MC Mos Def dolazi do izražaja u konfuznoj i opskurnoj 'Sweepstakes'. No pored šarolikog društva gostiju glavnu riječ ipak vodi Damon Albarn, koji je ipak za sebe zadržao najupečatljivija i najbolja glazbena poglavlja. U prilog tome idu pjesme 'On Melancholy Hill', 'Broken', 'Rhinestone Eyes', kao i  'Pirate Jet', koja ujedno i zatvara album koji ne vidi pretjerano svjetlu budućnost za ljudski rod.

Gorillaz se još jednom uspio nametnuti kao naizgled benigni mainstream koji je istovrermeno subverzivan. Zna Damon Albarn kakve 'crtiće' klinci vole.

Barbra Streisand 'Love Is The Answer' – Ocjena: 6/10
(Columbia / Menart, 2009.)

Barbra Streisand je uvijek imala nos za pronaći zlatnu žicu u show businessu, uostalom ona je i pjevala pjesmu 'There's No Business Like Show Business'. Već je desetljećima najprodavanija američka pjevačica. Jedina je koja je uspjela za svoj rad dobiti Emmya, Grammya, Oscara i Tonya, odnosno najznačajnije nagrade u industriji zabave. Naravno ključ svega je što pored glazbe, jako dobro poznaje žene i to veliku većinu njih kao glazbene konzumente.

S druge strane njezina ziheraška igra zna biti zamorna, pogotovo onima koji očekuju da se u glazbi 'nešto dogodi'. Takve Barbrina discipliniranost u neeksperimentiranju koja žanje komercijalni uspjeh uistinu je dosadna bez obzira na sve.

Barbra s godinama nije nimalo promijenila postulate. 'Love Is The Answer' produkt je suradnje s Dianom Krall, glazbenicom koja je od jazza napravila svoju zlatnu koku. Dakle o magnetizmu između njih dvije nije potrebno previše lamentirati.

Barbra je shvatila da je easy listening jazz itekako 'in' i da je Diana džoker za povratak na scenu. 'Love Is The Answer' je tako razvali Billboard čim se pojavio, a Barbra je u vitrinu postignuća dodala i titulu pjevačice koja već pet decenija za redom svojim albumima izbija na prvo mjesto.

Glazbeno gledano radi se o prepjevima starih jazz i pop klasika u revijskoj easy jazz maniri. Barbra iz jedne sentimentalne melankolije sporog tempa ulazi u drugu uglavnom uz klavirsku pratnju. Jedina šekspirijanska dilema za slušatelja u tim trenucima je: pustiti suzu, ili zaspati.

Iznenađenja nema, Barbra ne mijenja raspoloženje cijeli album i to joj polazi za rukom. Čak se ni sjeta ne produbljuje, sve do pretposljednje pjesme 'Smoke Gets In Your Eyes'. Album je emotivni 'flatliner' sve do tog trenutka, kad nakratko pjevačica zapjeva punim glasom.

Je li u pitanju terapeutski dio da slušateljima ne potonu 'sve lađe' što se album bliži kraju, ili se radi o efekt budilice za one koji su zaspali, teško je reći. Možda oboje. Uglavnom autoru ovih redaka i dalje je tajna razloga pomame tržišta za albumom. Ali na kraju krajeva, glazbeni kritičari su samo propali glazbenici.

Prijašnje recenzije: AC/DC, Good Day To Die i Kiss