Treba se, kako je rekao, netko baviti novinarima, prezentirati malo bolje njegov sektor u Saboru. Možda se pohvaliti brojnim putovanjima na kojima Bebić, neslužbeno smo čuli, odlično kotira među stranim državnicima. Koja boca domaćeg maslinovog ulja u vlastitoj proizvodnji navodno se sviđa onima koje barba Luka posjećuje. A barba Luka je dobro opremljen i znanjem, pa iako više uz pomoć prevoditelja – navodno briljira u poznavanju povijesti država koje pohodi.
Nije čudno što barba Luku ljuti što njegove zasluge u uspostavi važnih prijateljstava ostaju zanemarene. Čudi međutim što predsjednik Sabora zapošljava novu osobu pored cijelog odjela odnosa s javnošću koji ima na raspolaganju, tik do svog ureda. Na čelu tog odjela je Ružica Šimunović, gospođa koja je, koliko ja znam, tek jednom izašla pred medije i dala izjavu. I to nedavno, nakon što su kolege pokušali doznati zbog čega novi glasnogovornik? U bjesomučnom lovu šefice odjela po saborskim hodnicima, shvatili smo da gospođa kojoj je servisiranje novinara opis posla s njima gotovo ne želi komunicirati. Ili strahuje. Kad su u pitanju i kamere, ovo drugo mi je jasno. Na terenu gotovo svakodnevno se susrećem s osobama koje pred kamerom jednostavno ne znaju funkcionirati. Čim se upali lampica za snimanje – blokiraju. Baš takva iskustva pokazatelj su da nismo svi za sve. Pa tako ni glasnogovornici.
Ipak, 21. stoljeće upravo to zanimanje donosi kao hit. Pa smo dobili glasnogovornike svega živog i neživog. Nije loše. Može to biti odlična promocija, a i nama novinarima uvelike olakšava komunikaciju, ali samo onda kada osobe koje se zapošljavaju u odjelima za odnose s javnošću doista i znaju smisao posla koji rade. Ne može se u tom slučaju dogoditi da ukoliko zovete glasnogovornika neke državne tvrtke zbog, npr. afere koja je netom izbila, taj isti glasnogovornik vam kaže da je njegovo radno vrijeme do 16 sati, ili vam se ne javlja na mobitel. Nedopustivo. Nažalost, glasnogovornici s kojima se susrećemo nerijetko su upravo takvi. A podsjećam da i po svim literaturama u kojima uče smisao svog posla moraju biti osobe sa znanjima i vještinama i dobrim nastupom. Sve to kroz praksu se vjerojatno najbolje uči. Ipak, ni praksa ponekad ne može nadomjestiti dobar osjećaj i talent.
Na natječaj predsjednika Sabora javilo se 39 kandidata. Njih 18 samo ispunjava uvjete, one koji se tiču obrazovanja. Praksa dolazi nakon svega. I dok budemo pratili nova izvješća o aktivnostima našeg predsjednika Sabora, ne mogu ne spomenuti da ćemo još koju kunu izdvajati za još jednog zaposlenika glomaznog državnog aparata. Pored svih postojećih. Pitam se kakav radni zadatak će oni imati nakon izbora novog glasnogovornika Bebićeva odjela za odnose s javnošću. Pomagat će novom glasnogovniku/ci u konstrukciji one tri rečenice kojima će zatrpati fakseve medija kako bi saznali nešto više o pravcima, razmišljanjima, komentiranjima, demantiranjima predsjednika Sabora? Možda je sada jasnije zašto zaposlenici državnog sektora veći dio vremena provode na kavama. Zato što imaju dovoljno vremena da tu istu kavu popiju u miru, bez stresa i čira na želucu, bez ikakve brige za plaću koja će im prvog u mjesecu stići na račun i kojom će poplaćati sve obveze koje stižu na naplatu.
Usput, nekoliko puta na godinu priuštit će si i spajanje svih mogućih blagdana koji postoje, bez obzira što glasnogovornički posao, primjerice, ne pita za radno vrijeme. Baš kao i novinarski. Glupo bi bilo reći da im ne zavidim, ponekad. A opet, sigurna sam da čovjek bolje i više stvara onda kad zna da je svoju plaću zaradio, pa čak i više od plaće.
