Wesley Donehue savjetnik je za nove tehnologije u politici i tvrdi kako zahvaljujući Twitteru i ostalim društvenim mrežama političari postaju dostupniji javnosti, no ipak im preporučuje dozu opreza u takvoj vrsti komuniciranja. 'Ako političari komuniciraju putem društvenih mreža, oni nikada ne smiju napustiti tu 'ulogu' političara, uvijek moraju tvitati s profesionalnog stajališta', savjetuje Donahue, ali i upozorava do čega tvitanje i ostale društvene mreže u ovakvoj vrsti komunikacije mogu dovesti. 'Mnogi političari u svojim tweetovima ne iskazuju ono što doista misle o nekom pitanju nego ono na što njihovi sljedbenici gledaju s odobravanjem. Tako se politika ne može i ne smije voditi', kaže Donehue.
Mnogi stručnjaci za političku komunikaciju, pa tako i Wesley Donehue, slažu se u jednom - za političare na Twitteru postoji opasnost propadanja stvarnih ideja. Umjesto predstavljanja pravih i kvalitetnih ideja, koje će možda kod određenog dijela publike izazvati negodovanje, događa se da političari za komunikaciju biraju najsigurnije moguće teme razgovora koliko god one banalne bile.
PRVO RAZMISLI, ONDA TVITAJ
Odličan primjer za banalne teme razgovora na Twitteru je onaj argentinske predsjednice Christine Fernandez de Kirchner. Kada su prošli mjesec nezadovoljni građani preplavili ulice u znak prosvjeda protiv njene politike i vladinih mjera ona se primila - Twittera. U periodu od 9 sati 'izbacila' je čak 61 tweet. 'Da, malo sam tvrdoglava, a i stara sam. Ali na kraju krajeva mogu biti sretna što sam doživjela ove godine, zar ne?', pisala je predsjednica Argentine u jeku prosvjeda na ulicama Buenos Airesa.
No nije stala na tome pa je tako tvitala i o 'prekrasnoj freski iz 19. stoljeća koja krasi njezinu palaču'. Sa sigurnošću možemo zaključiti da Christina Fernandez de Kirchner doista voli Twitter. Možda čak i previše.
>> Šef sve gleda: Evo kako možete dobiti otkaz…
Komunikacija na Twitteru odvija se vrlo brzo i dinamično zbog čega se često dogodi da korisnici napišu nešto o čemu nisu baš dovoljno promislili. Za prosječnog korisnika Twittera nepromišljeni tweetovi najčešće ne predstavljaju ništa strašno, no u slučaju političara mogli bi biti vrlo nezgodni. Stoga političari moraju usvojiti drugačiji standard za komunikaciju putem društvenih mreža od 'običnih' građana, smatra stručnjak za ovu vrstu komunikacije Alan Clutterback.
NAMA BLIŽI PRIMJERI
Vuk Jeremić, predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda, doživio je nedavno gaf zbog ishitrenog tweetanja. On je, naime, prošli mjesec na ovoj društvenoj mreži objavio fotografiju sebe s 'Bono Voxom' da bi se kasnije doznalo kako se zapravo radilo o dvojniku poznatog pjevača.
>> Bono nije pozirao s Jeremićem: 'Svi smo bili uvjereni kako je to zaista on!'
No, Jeremić nam nije poznat samo po tom gafu. Prisjetimo se samo u kakvu se raspravu na Twitteru uspustio s odvjetnikom Ante Gotovine nakon oslobađajućih presuda u studenom prošle godine. Jeremić je Luku Mišetića sarkastično upitao bi li ga zastupao u jednom potencijalnom sporu. Nakon što mu je ovaj odgovorio da ne bi jer 'ima posla s pisanjem tužbi za klevetu protiv visokog dužnosnika UN-a koji osporava presude vlastitog suda', Jeremić je tweetao sljedeće: Znao sam od početka da nemam šanse da Vas dobijem, nisam Vaš tip. Nemam ničiju krv na rukama...' I rasprava nije stala na tome. Kako god bilo, ovaj 'fajt' izazvao je veliki interes javnosti pa je tako i na našem portalu upravo to bila najčitanija vijest dana.
NAŠI POLITIČARI TVITERAŠI
Twitter je u Hrvatskoj manje popularan od Facebooka, ima znatno manje korisnika, ali dio političara nije propustio priliku za ovaj tip komunikacije. Tako primjerice Vlada ima cijeli tim zadužen da društvene mreže pa tako i za Twitter, no ima i onih koji sami tweetaju, ali do sada nisu imali većih gafova na ovoj mreži. To možemo pripisati opreznosti, ali i tome što domaćih političara aktivnih na Twitteru nema toliko mnogo, što i ne čudi jer Twitter ipak nije još tako 'duboko' zaživio u Hrvatskoj.
Iako im je cilj da kroz Twitter pokažu svoju bliskost građanima, političari moraju biti vrlo oprezni s tweetovima jer, na koncu, nikoga ne zanima kakav su sendvič upravo pojeli ili koga su sreli u WC-u nekog restorana kao što je to argentinska predsjednica ponosno priopćila svojim sljedbenicima u moru nepotrebnih i ishitrenih tweetova.
I još jednu stvar je bitno naglasiti. Popularnost političara ne mjeri se brojem lajkova ili sljedbenika. 100.000 followera ne znači i 100.000 glasova na sljedećim izborima. A neki to, čini se, ne shvaćaju.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook