Ako 16-godišnja Azady ubije ISIL-ovca, vjeruju da neće dospjeti u raj. Djevojka koja je napustila srednju školu kako bi branila svoj rodni grad Sinjar u Iraku, tek je jedna od tristotinjak kurdskih žena ratnica koje se i u ovim trenucima bore protiv svjetskog neprijatelja broj jedan.
'Najbolja stvar na svijetu je kada žene u ruke uzmu oružje i krenu u borbu protiv muškaraca koji od žena žele napraviti roblje', rekla je Dersim. 'Ne želim se vratiti kući. Želim biti uz svoje suborce do posljednje kapi krvi i boriti se zajedno s njima', dodaje Nafia.
'Azady znači sloboda, a mi se borimo za slobodu', kaže Azdy.
Sloboda je nešto o čemu je šesnaestogodišnja Azady više slušala, a manje živjela. Od četrnaeste godine maskirna uniforma i puške njezina su svakodnevica.
Odluka koju je donijelo više od 300 žena
'U školi sam bila dobra učenica i trudila sam se učiti, biti što bolja, kako bih sebi i svojoj obitelji osigurala bolju budućnost. Kada je počeo rat, odlučila sam priključiti se i postati jedan od boraca', priča ona.
Odluka koju je, poput Azady, donijelo više od 300 žena. Rame uz rame i pušku uz pušku sa svojim muškim suborcima.
Tunelima kojima su se svega deset dana prije našeg fotoreportera provlačili ISIL-ovi borci, sada prolaze one. Do jučer samo supruge, majke, kućanice... Iako su je zbog godina i činjenice da je majka na početku odbili, Nafia je svoje mjesto u rovu na kraju ipak dobila.
'Zapravo, naučili smo to od Amerikanaca, viđali smo njihove žene kako upravljaju vozilima, koriste se računalima. Izvršavale su različite zadatke, baš kao i oni', rekao je zapovjednik Pešmergi.
Smješten na sjeveru Iraka u blizini sirijske granice, Sinjar je ključna točka između Rake i Mosula, dvaju velikih uporišta ISIL-a. Njegovo oslobođenje, velika je pobjeda savezničkih snaga. Grad u kojem su se vodile najžešće borbe i u trenutku kada su nastale ove snimke stalno su nadlijetali helikopteri.
Oslobađanje Sinjara
Sedamnaestogodišnja Dersim sudjelovala je u oslobađanju rodnoga Sinjara. I sada s vrlo konkretnim zadatkom.
Smrti se ne boji, ona je ovdje svakodnevica i svakoga nas ionako čeka. No u ratu je smrt često nešto što baš ti donosiš.
'Ne mogu reći sa sigurnošću jer nisam snajperist, ne znam. Kada počne pucnjava, nekoliko nas je na svakom položaju i svi pucamo na neprijatelja. Teško je procijeniti tko je ubio koliko neprijatelja. Ali nama je svejedno. Ubijanje na bilo koji način je loše, ali mi smo vojnici. Ako ja ne ubijem njega, on će ubiti mene', kaže Dersim.
Surova istina o kojoj većina djevojaka njezine dobi ne razmišlja. Dersim je živi svaki dan, hodajući razrušenim gradom u kojem je trebala živjeti neku ljepšu, mirniju mladost. Gledajući u prošlost, u uspomene.
Sve je uništeno
U Sinjaru je sve potpuno uništeno. Grad bez stanovnika prije rata imao je oko 70 tisuća ljudi. Većinu su činili jazidi, religijska skupina koja vjeruje u jednog Boga i sedam anđela. Vodećeg među njima Malak Tausa u Islamu poistovjećuju sa sotonom, zbog čega su Jazide u povijesti nemilosrdno proganjali.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, više od 15 tisuća jazidskih žena upravo s područja Sinjara nije bilo te sreće. Zarobljene su i odvedene kao seksualno roblje. Mnoge od njih jedva da su tinejdžerice.
Azady je s obitelji iz Sinjara pobjegla prije njegova pada u ISIL-ove ruke. Izbjegla je tako vjerojatno sudbinu da njome trguju doslovno za kutiju cigareta. I život u potpuno razrušenom, ali slobodnom gradu, bolji je od toga.
'Dane provodimo družeći se, jedemo, kuhamo zajedno. Nastojimo živjeti normalnim životom i svaki dan jačati veze među nama, posebno među nama ženama', rekla je Azady.
Malo je tu luksuza, život se svodi na ono osnovno, ali ne žale se. Spavaju odvojeno od muških suboraca, u posebnim kućama, po njih desetak. Poseban tretman nemaju, dapače. Jer cilj je samo jedan - poraziti ISIL.
Posebno brutalno pogubljenje
Upravo zbog vjerovanja da, ako ih ubije žena, neće završiti u raju, borci ISIL-a ovih se žena posebno boje. No ako ih zarobe, za njih nema milosti. Svaka će biti mučena i posebno brutalno pogubljena.
Većina su udovice ili djevojke kojima je obitelj zarobljena ili ubijena. Motivira ih osveta jer, kažu, nemaju mnogo toga za izgubiti.
U okolici Sinjara krajem prošle godine otkrivena je masovna grobnica s više od šest tisuća tijela. Uz ime grada sve se češće spominje i riječ genocid. No ovim ženama u mislima i na usnama samo je jedna stvar.
'Prije svega, vjerujem u slobodu. Moje ime znači sloboda i vjerujem da će se Sinjar vratiti normalnom životu kakav se vodio prije rata i da će sve ponovno biti normalno', vjeruje Azady.
U medijima se povremeno može čuti da su kurdske žene ratnice tek dobro osmišljena propaganda. No naše su kamere svjedočile nečemu potpuno suprotnom. Svakodnevici koju žive moderne heroine na prvoj crti bojišnice.