''Bilo je to kao da dolazi velika životinja, bilo je poput lava, i naravno vidjeli smo kako se Zemlja kreće", kaže učiteljica i fotografkinja Sólný Pálsdóttir dok pokušava oponašati zvuk koji se pojavio ispod njezine kuće prije nego što je iz nje pobjegla u petak navečer.
Nakon što je proživjela tjedne noćnih potresa i tri godine vulkanskih erupcija, Sólný je planirala skuhati mirnu večeru za svog sina i snahu u visokoj trudnoći. No kada je čula taj zvuk, znala je da je vrijeme da ode. Svih 3800 stanovnika islandskoga grada Grindavíka evakuirano je te noći.
"Imala sam loš predosjećaj. Rođena sam u Grindavíku i navikla sam na potrese od malih nogu, ali ovo je bilo nešto drugo. Svi koji su bili tamo to su znali", kazala je Sólný za Guardian.
No nitko od njezine obitelji i susjeda, koji žive u sjeni vulkanskog sustava Fagradalsfjall, koji je eruptirao tri puta u posljednje tri godine nakon što je osam stoljeća bio uspavan, nije žurio iako se tlo vani micalo i police s knjigama tresle.
Međutim, uzrok posljednjeg poremećaja bio je drukčiji. Započelo je 25. listopada "seizmičkim rojem" sa središtem na Sundhnúku, pukotini tri do pet kilometara ispod Grindavíka. Gdje će točno magma erumpirati, nije poznato, ali trenutačno se čini najvjerojatnije da će krenuti duž otvora u gradu, kaže Marc Reichow, geolog sa Sveučilišta u Leicesteru. No kad će se to točno dogoditi, nitko ne zna.
Mnogi stanovnici Grindavíka mislili su da će se sutradan vratiti kući, ali pojava velikih pukotina na cesti i oštećeni domovi natjerali su ih da shvate kako do njihova povratka neće još dugo doći - ako se uopće dogodi.
Neki ljudi kažu da se ne mogu vratiti, čak i ako se smatra sigurnim, iz straha da prijetnja nije gotova. Drugi su, unatoč traumi, odlučni vratiti se. Mnogi su u stanju šoka jer su morali tako iznenada napustiti svoje domove, a u mnogim slučajevima i posao.
Stanovnicima je u međuvremenu bilo dopušteno da se privremeno vrate u određenim petominutnim terminima, koje je naznačio službenik i čekao ih, kako bi pokupili osnovne stvari i uspomene.
Za to vrijeme život ide dalje. Sólnýino sedmo unuče rođeno je u bolnici u srijedu, a ona je pronašla novu školu za svoja dva mlađa sina. Škola u Grindavíku ostaje zatvorena i u doglednoj budućnosti, ali ipak moraju pronaći privremeni dom, piše Miranda Bryant u velikoj reportaži za Guardian.
Sólný je posebno zabrinuta zbog utjecaja naglog preseljenja na njezina 12-godišnjeg sina koji ima Downov sindrom jer su stanovnici Grindavíka za njega obitelj: "Svi ti ljudi brinuli su se za njega. Bio je tako neovisan, mogao je ići svugdje, ima puno prijatelja, bavi se sportom. Za njega je to najveća promjena."
Kristín María Birgisdottir, 43-godišnja voditeljica informiranja i marketinga u Grindavíku, kupila je novi stan u gradu prije samo mjesec dana nakon što se razvela. Sada traži neko privremeno mjesto gdje će šest mjeseci živjeti sa svoje troje male djece.
Kristín ne zna hoće li se moći vratiti. "Neki ljudi kažu da se cijeli poluotok probudio, tako da sada možda očekujemo česte erupcije." Sva njezina obitelj, prijatelji i kolege žive u gradu i ideja da se ne vrati nezamisliva joj je, kaže, ali i dodaje: ''Naravno da bi dom trebao biti sigurna zona. Želite biti sigurni. A ako se ne možete osjećati sigurno u svojoj kući, onda je stvarno teško živjeti."
Mnogi stanovnici uopće neće imati kamo otići, osobito članovi gradske useljeničke zajednice, kaže ravnateljica knjižnice Grindavík Andrea Ævarsdóttir. Ona zna za nekoliko poljskih obitelji koje su već napustile Island.
46-godišnjakinja je bila u Reykjavíku u petak navečer, ali je uspjela požuriti natrag tijekom evakuacije po svoje tri mačke i lijekove. "Osjećala sam se kao u distopijskom romanu", kaže ona. Život u majčinu jednosobnom stanu je skučen - ona radi u kafiću, a njezina dva sina tinejdžera nisu u školi. No uskoro će se preseliti k prijateljima.
Kad je Andrea otišla u petak, mislila je da će potresi jednostavno prestati kao i prethodnih puta, ali kada je u subotu vidjela slike, shvatila je: ''Mnogo je gore nego što smo prvobitno mislili.''
Nadrealno je ostaviti svoju sudbinu na milost i nemilost nečega tako moćnog i nepredvidljivog, kaže ona: "Znati da je moja kuća još uvijek tu i da je moje radno mjesto još uvijek tamo, ali u trenu bi moglo nestati, vrlo je otrežnjujuća pomisao. U petak sam imala posao s punim radnim vremenom koji sam voljela i stan kojim sam bila jako zadovoljna, a sada nemam ni jedno ni drugo."
Ako ne bude erupcije, to bi svejedno moglo spriječiti ljude da se vrate, dodaje ona, sada kada znaju da žive iznad komore magme.
David Ingi Bustion, čija obitelj živi u gradu već tri generacije, rekao je da će se vratiti bez obzira na sve. Ali 31-godišnji arhitekt i urbanist, čija obitelj radi u ribarskoj industriji, kaže da će trauma kroz koju su ljudi prošli zahtijevati i emocionalnu obnovu, a ne samo fizičku rekonstrukciju.
Iako je gradsko stanovništvo otporno, on već vidi znakove posttraumatskog stresa: "Uvijek se možemo obnoviti, prilično smo dobri u tome. Ali često nam nedostaje stavljanje naglaska na emocionalnu obnovu i shvaćanje da je to veliki šok i da ima veliki učinak."