Gorbačov je bio posljednji predsjednik SSSR-a, okončao je hladni rat bez krvoprolića, ali nije uspio spriječiti raspad Sovjetskog Saveza. Podnio je ostavku na svoj položaj 25. prosinca 1991., a Sovjetski Savez se raspao nakon 69 godina.
"Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je večeras nakon teške i dugotrajne bolesti", objavila je Središnja klinička bolnica u Moskvi. Prema Tassu, on će biti pokopan na moskovskom groblju Novo-Devičje pored svoje supruge Raise koja je umrla 1999.
Od siromašne obitelji do partijske vrhuške
Gorbačov je rođen 2. ožujka 1931. u siromašnoj obitelji u Privolnu kod Stavropolja u južnoj Rusiji. Kao pravnik ubrzo se pridružio komunističkoj partiji, a zatim se s godinama probio do samog vrha partijske nomenklature.
Bio je njezin osmi i posljednji glavni tajnik. Vodio ju je od 1985. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Kad je 1985. godine postao glavni tajnik sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sustav uvođenjem programa glasnosti i perestrojke koji su imali za cilj osiguranje veće demokracije i ekonomski rast. No njegove su reforme izmakle kontroli.
Njegova politika 'glasnosti', odnosno slobode govora, omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.
Iako je bio odani sljedbenik sovjetske države i socijalističkih ideala, reforme okoštalog sustava po njegovu su mišljenju bile nužne za daljnji napredak zemlje.
U to ga je jako uvjerila i nuklearna nesreća u Černobilu 1986., koja je otkrila mnoge ozbiljne nedostatke komunističkog sustava i nesposobnost najviših donositelja odluka da takve katastrofe spriječe i zaštite stanovništvo.
Sovjetske vlasti katastrofu su priznale s nekoliko dana zakašnjenja i to tek kada su povećanu radioaktivnost primijetili u susjednim zemljama.
Na području vanjske politike odlučio je prekinuti sovjetsku intervenciju u Afganistanu i započeti razgovore s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, što je dovelo do nekoliko sporazuma o ograničenju naoružanja.
Kad su prodemokratski prosvjedi zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke istočne Europe 1989., suzdržao se od uporabe sile, za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove da slome ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali prosvjedi su potaknuli težnje za autonomijom u 15 republika Sovjetskog Saveza, koji se raspao u sljedeće dvije godine na kaotičan način.
Gorbačov se uzalud borio da spriječi taj kolaps.
Sljedbenici "tvrde linije" pokušali su ga 1991. zbaciti s vlasti državnim udarom koji nije uspio. To je označilo kraj Gorbačovljeve političke karijere i on je morao dati ostavku a Sovjetski Savez se raspao.
Za mnoge u Rusiji bio je izdajnik
Gorbačov se nakon toga uglavnom povukao iz aktivne politike, ali je ostao važna osoba iz pozadine koja je dugo iznosila stavove o relevantnim temama iz Rusije i svijeta.
Smatrali su ga glasnim kritičarom i Borisa Jeljcina, prvog predsjednika Rusije, kao i aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Među povjesničarima ga se smatra jednom od najznačajnijih osoba druge polovice 20. stoljeća. Godine 1990. dobio je i Nobelovu nagradu za mir.
No u Rusiji je za mnoge izdajnik. Sovjetski nostalgičari mu zamjeraju što je dopustio raspad zemlje koju su komunisti 70 godina gradili na ruševinama carske Rusije. Da je riječ o velikoj geostrateškoj pogrešci, nekoliko je puta ocijenio i Putin.
Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.