Rat u Iranu razbuktava se i, čini se, ulazi u opasniju fazu, mijenjajući stanje na svjetskim energetskim tržištima. Više se zemalja uključilo izravnim napadima ili slanjem oružja i pomoći, otvoreno se raspravlja o dugoročnom slabljenju iranskog režima, ali su krenule i špekulacije o mogućim "sljedećim metama". Jedna od njih je i u Europi.
Bivši ministar obrane Izraela, Yoav Gallant, prošlog je tjedna iznio svoju procjenu sigurnosnih izazova i regionalnih promjena, istaknuvši da je "slabljenje Irana otvorilo strateški vakuum u dijelovima Bliskog istoka". Prema njegovoj procjeni, Turska odlučno kreće u zauzimanje tog prostora.
On opisuje Tursku kao zemlju koja posjeduje vojni kapacitet, institucionalnu koherentnost i stratešku ambiciju potrebne za oblikovanje sljedećeg regionalnog poretka. Sugerira da bi odluke donesene u nadolazećim tjednima i mjesecima mogle učvrstiti budućnost regije desetljećima.
No, promatrači na Bliskom istoku upozoravaju da sve ovisi o političkoj atmosferi u Ankari i Jeruzalemu. Bez promjena u izraelskoj domaćoj političkoj klimi, Turska bi mogla vidjeti ograničenu stratešku dobit osim pukog sprječavanja otvorenog sukoba.
Njegovu bi analizu kao prijetnju sigurno doživio bivši izraelski premijer Naftali Bennett, koji je prošlog tjedna iznio bitno dugačiju viziju.
Izjavljujući da je "Turska novi Iran", upozorio je da "vakuum koji je ostavio oslabljeni Teheran nije prilika za diplomatsko kalibriranje, već poziv na lov na neprijatelje 'diljem Bliskog istoka' prije nego što se učvrste".
"Izraelu je potrebna stalna prijetnja"
BBC izvještava da su u turskim medijima i analizama sve prisutnija upozorenja na moguću opasnost iz Izraela, posebno nakon napada na Iran i Bennettove izjave.
"Turska država i iranska država, koja je izgubila svoju najvišu osobu već prvog dana rata, nisu na istoj razini... Kada dođe taj dan (tursko-izraelskog rata), bit ćemo spremni, izbjegavajući avanturizam uz svijest da ćemo biti sami", napisao je u ponedjeljak Melik Altinok, kolumnist provladinog dnevnika Sabah.
Akademkinja Sebnem Udum poručila je da je malo vjerojatno da će Izrael napasti Tursku, pozivajući se na članstvo Ankare u NATO-u, status quo u Siriji te energetsku sigurnost Izraela, budući da dio njegovih isporuka nafte iz trećih zemalja prolazi kroz turski teritorij.
No, građani nemaju toliko povjerenje - političar Suat Kınıklıoğlu u svojoj je analizi istaknuo da je "Izraelu je potrebna stalna vanjska prijetnja kako bi održao unutarnje jedinstvo i opstao. Ako Iran više nije prijetnja, potreban je novi neprijatelj. A taj neprijatelj smo mi".
Turska je već godinama žestoki kritičar Izraela te su oštro osuđivali njihove zločine u Gazi, ne birajući riječi. Uveli su i potpunu trgovinsku blokadu te su upozoravali Europu na "prijetnju s istoka". Brojni su izraelski dužnosnici Tursku već okarakterizirali kao neprijatelja, a Brussels Signal tvrdi da ju više ni ne promatraju kao NATO-ovu prednost, "već kao izvor regionalne nestabilnosti koji odražava iranski model posredničkog ratovanja".
Jednom kada se “iranski problem” riješi, pobjednici će neizbježno pretražiti kartu u potrazi za protivnicima koji gaje zlonamjerne namjere prema njima. Ništa više nije nezamislivo, ističu.