NATO je u srijedu izabrao nizozemskog premijera Marka Ruttea za svojeg novog glavnog tajnika, u trenutku kada mu na pragu bjesni rat u Ukrajini i kada vlada velika neizvjesnost u pogledu budućeg stajališta SAD-a prema transatlantskom savezu.
Dugogodišnji nizozemski premijer preuzet će dužnost 1. listopada ove godine, kada istječe mandat Norvežaninu Jensu Stoltenbergu. Ovom odlukom Sjevernoatlantskog vijeća, pitanje imenovanja novog glavnog tajnika skinuto je s dnevnog reda predstojećeg samita NATO-a koji će se održati sredinom sljedećeg mjeseca u Washingtonu.
Glavni tajnik NATO-a bira se konsenzusom svih članica. Tradicionalno mjesto glavnog tajnika pripada nekome iz europskih država članica, dok je zapovjednik vojnog stožera Amerikanac. Rutteovo imenovanje postalo je formalnost nakon što se njegov jedini suparnik za tu dužnost, rumunjski predsjednik Klaus Iohannis, povukao iz utrke jer nije dobio potporu saveznika.
Rutte je rekao da se jako raduje preuzimanju dužnosti.
"Savez jest i ostat će temelj naše kolektivne sigurnosti. Vođenje ove organizacije dužnost je koju ne shvaćam olako", objavio je na platformi X.
Čim je prošle godine iskazao interes za tom dužnosti, Rutte je dobio potporu ključnih članica NATO-a uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku. Drugi su bili rezerviraniji, osobito istočnoeuropske države članice koje su smatrale da bi ta dužnost prvi put trebala pripasti nekome iz njihove regije. No naposljetku su ga podržali.
Rutte je žestoki kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina i nepokolebljiv saveznik Ukrajine. Stoltenberg je rekao da toplo pozdravlja njegov izbor za svojeg nasljednika.
"Mark je pravi transatlantist, snažan lider, graditelj konsenzusa. Znam da ostavljam NATO u dobrim rukama", rekao je.
Rutte će na čelu NATO-a morati održati savezničku potporu Ukrajini u ratu protiv ruske invazije, ali i spriječiti da se NATO izravno uključi u rat.
Morat će se nositi i s mogućnosti da se u Bijelu kuću nakon predsjedničkih izbora u studenom vrati Donald Trump koji je jako skeptičan prema transaltantskom savezu i dovodi u pitanje američku spremnost da pomogne drugim članicama ako budu napadnute.