“Barentsburg vam želi dobrodošlicu”, piše bijelim slovima na ruskom iznad pristaništa. Od trenutka kada posjetitelji siđu s broda nema sumnje tko je barem simbolično zadužen za ovaj gradić od stotina stanovnika usred Arktičkog oceana. Ruske zastave vijore se na zgradama. Lokalni pub Crveni medvjed naplaćuje u rubljama. Lenjinova bista gleda preko fjorda, iza nje spomenik koji objavljuje: "Naš cilj je komunizam!"
Ipak - ovo nije Rusija, nego Norveška. Rudarski grad je možda bio u vlasništvu Sovjetskog Saveza (i kasnije Rusije) od 1932., ali nalazi se na arktičkom arhipelagu Svalbard, koji je u potpunosti norveški. Prema ugovoru sastavljenom 1920. godine, norveška vlada ima puni i apsolutni suverenitet nad Svalbardom u zamjenu za jednaka prava stanovanja građanima zemalja potpisnica, uključujući Rusiju.
Donedavno uglavnom ruski i ukrajinski stanovnici Barentsburga imali su izuzetno tople odnose sa svojim većinski norveškim arktičkim susjedima duž obale u naselju Longyearbyen. Održavale su se redovite kulturne razmjene, s gostovanjem simfonijskih orkestara i dječjih zborova, šahovskim natjecanjima i sportskim susretima.
Ali od ruske invazije na Ukrajinu dvije zajednice našle su se na rubu posljednje preostale točke interakcije Zapada s Rusijom. A raspoloženje je postalo izrazito ledeno, piše Miranda Bryant u velikoj reportaži za Guardian.
Dana 9. svibnja, na dan koji se u Rusiji slavi kao spomen na pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom, ruski generalni konzul Andrej Čemerilo predvodio je paradu desetaka vozila i helikoptera s ruskim zastavama. U drugoj paradi u napuštenom sovjetskom rudarskom naselju Pyramiden buldožer je fotografiran dok se na njemu vijori separatistička zastava "Narodne Republike Donjeck". Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju, ruski dužnosnici održali su paradu povodom Dana mornarice s malom flotilom brodova u norveškim vodama.
"Produžena ruska ruka"
Ruskim kritičarima ovo dosta izgleda kao propaganda koja demonstrira rusku dominaciju na visokom Arktiku, vojno držanje na strateški važnoj kopnenoj masi koja pripada članici osnivaču NATO-a.
Ruske vlasti to odbacuju i govori da su takvi događaji tradicionalni. Ali Terje Aunevik, vođa norveške Liberalne stranke u lokalnom vijeću, kaže da je Rusija dramatično pojačala nacionalističke aktivnosti i podsjeća da je 9. svibnja u Barentsburgu nekada bio prijateljski, s darovima, govorima i glazbom. Ali sada, kaže on, nešto čudno se događa sa zastavama i helikopterima: "Nikada to nisam vidio u 25 godina koliko sam ovdje."
Visit Svalbard, službena turistička zajednica, više ne promiče putovanja ni u jedno od ruskih naselja, a većina norveških turističkih operatera u potpunosti je prestala tamo odlaziti zbog ruske invazije. Visit Svalbard opisao je turističku tvrtku iz Barentsburga Arctic Travel Company Grumant, u vlasništvu rudarske tvrtke Trust Arktikugol, kao produženu ruku ruske države. Tvrtka nije željela ništa komentirati.
Onima koji ipak odu i posjete Barentsburg, stanovnici Longyearbyena često savjetuju da isključe telefone i prijenosna računala kako bi izbjegli potencijalni ruski nadzor.
Ronny Brunvoll, izvršni direktor tvrtke Visit Svalbard, kaže da je nemoguće predvidjeti kada će odnosi između dviju zajednica zacijeliti. “Prvo, rat očito mora prestati”, kaže, bos u svom uredu, kao što je tradicija, kako bi izbjegao unošenje ugljene prašine izvana. "Ali proces nakon toga, to ne možemo predvidjeti."
Utočište koje to više nije
Oko mirne glavne ulice Barentsburga zidove ukrašavaju murali iz sovjetskog doba, a zaposlenici žure kupiti uvezenu hranu prije nego što se jedina trgovina zatvori.
Glazba svira s prozora stana, a mlade žene veselo pozdravljaju jedna drugu na ruskom dok prolaze. Jedna kaže da je došla ovamo "pobjeći". Iako nije potpuno slobodna izraziti svoje mišljenje bez rizika za svoj posao – gotovo svi stanovnici su zaposlenici ruskog državnog Trusta Arktikugol – ona kaže da je mnogo sposobnija to učiniti nego kod kuće.
Za mnoge ljude, međutim, ovo je daleko manje utočište nego što je bilo. Od trovanja ruskog oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog, a kasnije i invazije Vladimira Putina, mnogi Ukrajinci i Rusi napustili su Barentsburg prema kopnu, u Europu ili u Longyearbyen.
Ivan Veličenko volio je svoj posao kao jedan od rijetkih Ukrajinaca koji rade u ruskom turističkom uredu u Barentsburgu. Ali završio je tako što je otišao u Longyearbyen tijekom masovnog izlaska njegovih ruskih kolega nakon što su bili pod pritiskom zbog prosvjeda protiv trovanja Navaljnog.
Otkako je otišao, Veličenko je pomogao mnogim Ukrajincima da napuste Barentsburg i zatraže azil u Europi. Nakon izbijanja rata, kaže, mnogi su ljudi počeli odlaziti jer nisu mogli izdržati.
Tamo još uvijek žive Ukrajinci, kaže, ali da su oni koji su ostali vjerojatno proruski orijentirani. Tradicionalno, velik broj tamošnjih rudara došao je iz Luganska i Donjecka, koje je Rusija nezakonito pripojila prošle godine.
"Od invazije, ruske vlasti u Barentsburgu počele su pokazivati da ih nije briga, da žive po svojim pravilima, kao i da su se počele puno hvaliti", kaže Veličenko. "Oni samo žele pokazati svoju lojalnost vladi“, dodaje.
Ukrajinac kaže da je oštro osjetio promjenu kada se vratio nakon osam mjeseci pomaganja u obrani svog rodnog grada Černigiva, 150 kilometara sjeverno od Kijeva. Želio je majci pokazati svoj bivši dom i radno mjesto, kaže, ali kada je par stigao u Barentsburg dočekao ih je predstavnik konzulata koji ih je pratio i snimao po gradu.
Andrian Vlakhov, socijalni antropolog iz Moskve koji je proveo godine proučavajući stanovništvo Barentsburga, kaže da su od 2014., kada je Rusija anektirala Krim, mnogi stanovnici – i Ukrajinci i Rusi – morali birati između govora i zadržavanja svojih poslova.
“Ljudi su Svalbard smatrali sigurnim utočištem jer se nisu imali u što vratiti, a za mnoge ljude to je sada slučaj”, kaže on. Često su, dodaje on, domovi Ukrajinaca bili srušeni.
"Ovo je Norveška"
U svom uredu u Longyearbyenu s pogledom na fjord, s portretom norveškog kralja i kraljice iza radnog stola, guverner Svalbarda Lars Fause nastoji uvjeriti da na položaj nije postavljen kao politička osoba. On je, tvrdi, običan tip koji izvršava naloge iz Osla: “Moj zadatak je brinuti za mir i stabilnost otočja”, kaže i dodaje da je ton između njega i ruskih vlasti u Barentsburgu prijateljski i konstruktivan.
O ratu, kaže, ne razgovaraju: "Sigurnosna politika je između Norveške, Europe i Rusije. Ne između Svalbarda i Rusa." Analitičari kažu da se čini da Oslo poduzima korake kako bi pojačao kontrolu nad arhipelagom. Mnogi željno iščekuju sljedeću bijelu knjigu o Svalbardu, koju norveška vlada objavljuje svakih 10 godina, za više naznaka svojih planova za regiju, koja se očekuje u proljeće.
"Sasvim je očito da sve više i više ide prema različitim vrstama kontrole i postoji želja da se učini više norveškim i da se ograniče neki ne-Norvežani", kaže Dina Brode-Roger, istraživačica na Sveučilištu u Leuvenu.
Fause predviđa da će budućnost Rusije u Svalbardu vjerojatno biti usmjerena na turizam, a ne na rudarstvo, dok će za Oslo naglasak biti na povećanju norveškog stanovništva Svalbarda - čije održavanje košta vladu oko 1,3 milijarde norveških kruna godišnje, kao i klimatska kriza i opskrba energijom.
"Političari žele norvešku zajednicu ovdje", kaže on. "Ovo je Norveška, ovo je norveško tlo i kada morate platiti tako veliku količinu novca pošteno je željeti da Norvežani žive na Svalbardu."