Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan postaje jedan od najdugovječnijih lidera u modernoj povijesti. Baš poput svog sve prisnijeg kolege Vladimira Putina, uspio si je osigurati status "nesmjenjivog": od 2003. godine je kao lider Stranke pravde i razvoja u tri mandata bio premijer Turske prije nego što je 2014. postao predsjednik države. Javno je priznato da bi želio ostati na čelu Turske bar do 2023. godine kada se obilježava 100-godišnjica Republike.
S obzirom na to na koji se način rješava protivnika, to bi mu vrlo lako moglo poći za rukom. Prije godinu i pol uspješno je preživio pokušaj vojnog udara, nakon kojeg je krenuo u obračun sa sljedbenicima islamskog svećenika Fetullaha Gulena, kojega je optužio da stoji iza puča i bezuspješno od SAD-a traži njegovo izručenje.
U Erdoganovu obračunu s pučistima skoro je 100.000 ljudi izgubilo posao, a među njima suci, pravnici, nastavnici, novinari, vojnici i policajci. Više od 40.000 ljudi je bilo uhićeno i zatvoreno, kao i brojne nevladine organizacije i mediji, škole, klinike za liječenje neplodnosti...
Erdoganovi kritičari čak su išli toliko daleko da je sam orkestrirao vojnim udarom kako bi proveo ustavne reforme kojima bi dobio još veće ovlasti. Tako je prošle godine uspio pobijediti na referendumu, doduše tijesnom većinom, ali turski birači odlučili su se za to da se parlamentarna demokracija zamijeni predsjedničkim sustavom, pa bi Erdogan na vlasti mogao ostati do 2029. godine.
Zabranio lasersko uklanjanje dlaka u kozmetičkim salonima
I dok su ga u političkim počecima u Turskoj, ali i Europi, gledali kao nekoga tko će doprinijeti stabilnosti i ekonomskom napretku, danas je sve više onih koji ga vide kao autokrata koji guši sekularnost i sve više nameće konzervativne vjerske poglede. Prošle godine Erdogan je čak najavio uvođenje smrtne kazne.
Turska je već ranije ukinula zabranu nošenja vela u državnim institucijama, a Erdogan je lani, što graniči s vjerovali ili ne, potpisao hitnu uredbu o zabrani laserskog uklanjanja dlaka u kozmetičkim salonima.
Na udaru njegovih cenzora posebno su mediji, novinari su česti posjetitelji zatvora, a vlada je prošle godine odlučila zabraniti veoma popularne televizijske emisije za posredovanje u pronalaženju partnera uz obrazloženje da se zbog takvih emisija godišnje podižu tisuće tužbi.
Odnosi turskog predsjednika i Europe mogli bi se opisati "toplo-hladnima" iako su više u minusu nego u plusu. Ankara je još 2005. započela pregovore o pridruživanju EU-u, no godinama su bili u zastoju zbog stanja ljudskih prava i medijskih sloboda, odbijanja Ankare da prizna Cipar i sukoba s Kurdima. Turska i Europa zajedničkim snagama angažirale su se u rješavanju problema izbjegličke krize te rata u Siriji, no to zajedništvo (za sada) nije dovoljno da bi se prevladale očito (pre)velike razlike.
Početkom 2018. Erdogan je otputovao u Francusku s ciljem da se obnovi pregovarački proces nakon što je prošle godine Europi poručio da "Turskoj EU ne treba".
U Francuskoj je Erdogan opet ostao kod tvrdog stava i rekao da je Turska umorna od pregovaranja s EU-om te da joj je dosta čekanja ispred zatvorenih vrata.
S druge strane, turski predsjednik jača odnose s Rusijom, nekadašnjim turskim snažnim saveznikom.