Videonovinar Mstislav Černov i fotograf Evgenij Maloletka iz Associated Pressa jedini su strani novinari koji su ostali u Mariupolju i puna dva tjedna izvještavali o ratnim strahotama. Svoju su priču ispričali dopisnici Lori Hinnant. Rusi su imali popis svih imena, uključujući i njihova. Bili su im sve bliže i bliže.
"Izvještavali smo iz bolnice kada su se po hodnicima počeli pojavljivati naoružani ljudi. Dobili smo bijela kirurška odijela za kamuflažu", prisjećaju se.
Iznenada je u zoru banulo desetak vojnika uz povike: "Gdje su, dovraga, novinari".
Mstislav je bacio pogled na njihove plave oznake, ukrajinske, i na tren pomislio nisu li možda u pitanju prerušeni ruski vojnici. Rekli su im tada da su tu kako bi ih spasili.
"Bolnički zidovi podrhtavali su od topničke vatre koja je dopirala izvana, pa se činilo sigurnijim ostati unutra. Ali ukrajinski vojnici dobili su zapovijed da nas povedu sa sobom. Istrčali smo na ulicu, napustili doktore koji su nas sklonili, ostavili smo trudnice i ljude pod granatama, koji su spavali po hodnicima jer nisu imali kamo. Osjećao sam se užasno ostavljajući ih sve iza sebe", ispričao je.
Devet minuta, možda 10, koje su izgledale kao vječnost, trebala im je kroz ceste i bombardirane stambene zgrade.
"Dok su granate padale u blizini, padali smo na pod. Vrijeme se mjerilo od jednog do drugog zakona, tijela su nam bila napeta, jedva smo hvatali dah", prisjetio se. Kad su stigli do mračnog podruma, policajci su im rekli da su ukrajinski vojnici dobili naredbu da ih izvuku, jer bi ih - u slučaju da su ih uhvatili - Rusi natjerali da pred kamerama kažu kako je laž sve što snimili.
"Policajac, koji nas je donedavno molio da pokažemo svijetu njegov umirući grad, sad nas moli da taj isti grad napustimo. Gura nas prema tisućama automobila koji su se spremali otići iz Mariupolja. Bilo je to 15. ožujka. Nismo imali pojma hoćemo li se izvući živi", kazali su.
Mstislav Černov kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini, u gradu Harkovu, blizu ruske granice, naučio je rukovati pištoljem, bio je to dio školskog programa. Činilo se besmislenim.
"Ukrajina je, mislio sam, okružena prijateljima. Izvještavao sam o ratovima u Iraku, Afganistanu i Nagorno-Karabahu, a kad su Amerikanci, a potom i Europljani, ove zime evakuirali osoblje svojih veleposlanstava iz Kijeva, kad sam vidio gomilanje ruskih trupa blizu ukrajinske granice, pomislio sam: 'Jadna moja zemlja'.
Znao sam da će ruskim snagama lučki grad Mariupolj biti strateški važan zbog njegova položaja na Azovskom moru", priča Mstislav, koji se 23. veljače navečer skupa sa svojim dugogodišnjim kolegom Evgenijem Maloletkom zaputio u taj grad kombijem. U grad su stigli u 3:30 ujutro, a rat je počeo sat kasnije.
Otprilike četvrtina od 430.000 stanovnika Mariupolja otišla je tih prvih dana, dok su još mogli. Mnogi ljudi nisu vjerovali da im je rat pred vratima, a kad su shvatili svoju pogrešku, već je bilo prekasno.
Jedna za drugom, bombe su počele padati. Rusi su prekinuli opskrbu strujom, vodu, zalihe hrane i na kraju, što je najvažnije, tornjeve za mobitele, radio i televiziju. Nekoliko drugih novinara u gradu izašlo je prije nego što su nestale i posljednje veze i prije nego što je uspostavljena potpuna blokada.
Sve se brzo raspalo zbog prekinute komunikacije
Nastao je kaos, ljudi su bili u panici, nisu znali što se događa. "U početku nisam mogao razumjeti zašto se Mariupolj tako brzo raspao. Sada znam da je to bilo zbog nedostatka komunikacije.
S druge strane, bez informacija koje dolaze iz grada, bez slika srušenih zgrada i umiruće djece, ruske snage su mogle raditi što su htjele. Da nije nas, ne bi bilo ničega.
Zato smo riskirali da bismo mogli svijetu poslati ono što smo vidjeli, i to je ono što je Rusiju dovoljno naljutilo da nas progoni", potreseno je rekao Mstislav te dodao kako je smrt u Mariupolj došla brzo. 27. veljače gledali su kako liječnik pokušava spasiti djevojčicu pogođenu gelerima. Preminula je.
"Drugo dijete je umrlo, pa treće. Hitna pomoć prestala je preuzimati ranjenike jer ih ljudi nisu mogli nazvati bez signala, a nisu se mogli kretati ulicama po kojima su padale granate. Nekoliko dana jedina veza koju smo imali s vanjskim svijetom bila je preko satelitskog telefona. A jedino mjesto na kojem je taj telefon radio bilo je na otvorenom, tik uz krater od granate. Sjeo bih, učinio se malim i pokušao uhvatiti vezu. Svi su pitali, recite nam kad će rat završiti. Nisam imao odgovor.Svaki dan bi se pričalo da će ukrajinska vojska doći probiti opsadu. Ali nitko nije došao", bili su očajni novinari.
Rusi su objavili da je napad na rodilište bio lažni
9. ožujka napadnuto je rodilište. Dim je sukljao, a spasilačke ekipe izvlačile su krvave trudnice iz ruševina. Baterije su im bile pri kraju i nisu imali vezu za slanje fotografija. Policijski sat trebao je početi za nekoliko minuta. Policajac ih je čuo kako razgovaraju i odveo do izvora napajanja i internetske veze. Rekao je kako će to promijeniti tijek rata. S obzirom na to da su živjeli u potpunoj izolaciji, nisu znali ništa o rastućoj ruskoj kampanji dezinformacija kako bi se diskreditirao njihov rad. Rusko veleposlanstvo u Londonu objavilo je da se radilo o lažnom napadu na rodilište.
U Mariupolju više nije radio nijedan ukrajinski radio ili TV signal. Jedini dostupan radio emitirao je ruske laži - govorili su kako Ukrajinci stanovnike drže kao taoce, pucaju na zgrade, razvijaju kemijsko oružje... Propaganda je bila toliko jaka da su neki ljudi s kojima su razgovarali povjerovali u to, unatoč dokazima koje su vidjeli vlastitim očima.
"Dana 11. ožujka nazvao nas je naš urednik i pitao možemo li pronaći žene koje su preživjele zračni napad na rodilište kako bismo dokazali njihovo postojanje. Shvatio sam kako je naša snimka morala biti dovoljno snažna da izazove odgovor ruske vlade. Našli smo ih u bolnici na prvoj crti bojišnice, neke s bebama, a neke u trudovima. Saznali smo i da je jedna žena izgubila bebu, a potom i vlastiti život. Popeli smo se na sedmi kat kako bismo poslali video. Gledali smo kako se tenk s oznakom 'Z' kotrlja uz bolnički kompleks. Bili smo okruženi - deseci liječnika, stotine pacijenata i mi", prisjeća se dalje Mstislav.
"Bili smo posljednji novinari u Mariupolju, više ih nema..."
Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu nestali su. A put do njihovog kombija, s hranom, vodom i opremom, prekrio je ruski snajperist koji je već pogodio liječnika koji je izlazio van iz bolnice. "Sati su prolazili, u mraku smo slušali eksplozije, a onda su vojnici došli po nas, ali nisam se osjećao kao da sam spašen. Činilo mi se kao da nas samo premještaju iz jedne opasnosti u drugu. Nigdje u Mariupolju više nije bilo sigurno. Možete umrijeti u svakom trenutku. Vojnicima sam bio nevjerojatno zahvalan, ali osjećao sam se tupo. Sramio sam se što odlazim", ispričao je Mstislav Černov.
Iz Mariupolja su izašli u automobilu skupa s tročlanom obitelji. Tlo je podrhtavalo, ljudi su bili nervozni.
Sunce je već zalazilo kad su stigli do mosta koji su Ukrajinci uništili kako bi zaustavili rusko napredovanje. Stražari na kontrolnoj točki broj 15 govorili su ruski s grubim kavkaskim naglaskom. Čuli su tada ukrajinski govor.
"Jedna majka koja je stajala ispred auta briznula je u plač. Bili smo vani. Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Sad ih ondje više nema", zaključuje Mstislav Černov, koji još prima poruke ljudi koji žele saznati sudbinu svojih najmilijih koje su fotografirali i snimali. Pišu im i očekuju pomoć.
"U nedjelju su ukrajinske vlasti priopćile da je Rusija bombardirala umjetničku školu s oko 400 ljudi u Mariupolju. Ali mi tamo više ne možemo stići..."
Rat u Ukrajini iz minute u minutu pratite >>OVDJE.