Nedavno je obilježena 33. obljetnica černobilske nuklearne katastrofe, a poseban značaj joj je baš ove godine dala planetarno uspješna serija "Černobil", oko koje se podigla poveća medijska prašina i koja je u treptaju zadobila veliku bazu fanova diljem svijeta, unatoč činjenici da je bila riječ o jednoj seozni i tek pet epizoda.
Osim Černobila, svijet u novije vrijeme pamti i nuklearnu katastrofu u Fukušimi, nakon potresa i razornog tsunamija koji je uslijedio nakon toga i koji je zapravo direktan krivac za tu tragediju. No, navedene dvije nuklearne katastrofe, iako su najveće zabilježene u mirnodopskom radoblju, nisu jedine, a odmah iza njih nalazi se jedna za koju je vjerojatno malo tko i čuo.
Prva nuklearna katastrofa mirnodopskog razdoblja
Ako ste počeli slučajno pogađati gdje se dogodila treća najveća nuklearna katastrofa u mirnodobskom razdoblju, vjerojatno ste mogli pogoditi u prvom pokušaju ili dva, jer se ista dogodila u Sovjetskom Savezu (SSSR). Riječ je kištimskoj nuklearnoj katastrofi, koja je zapravo prva velika nuklearna katastrofa mirnodopskog razdoblja.
Kištimska nuklearna katastrofa dogodila se 29. rujna 1957. godine u tvornici za proizvodnju plutonija Majak, u mjestu Ozjorsk pored Kištima u ruskoj oblasti Čeljabinsk. Majak je proizvodio plutonij za program nuklearnog naoružanja SSSR-a, a Ozjorsk, čije je opriginalno ime bilo Čeljabinsk-65, nije bio ucrtan niti na jednoj karti u to vrijeme.
Navedenog datuma, u tvornici je odjeknula snažna eksplozija, nakon što je rashladni sustav jednog od spremnika radioaktivnog otpada zakazao. Da stvar bude gora, kvar na spremniku nije ni primjećen, sve dok nagomilana toplina nije prouzročila da 70 tona nuklearnog otpada, zajedno sa suhim nitratom i acetatskim solima nije eksplodira pod ogromnim pritiskom.
Smrtonosna klopka
Isto tako, tvornica Majak tek je deset godina bila u pogonu i imala je dotad više manjih nesreća prije netom navedene katastrofalne nesreće. Sovjetski znanstvenici su što se sigurnosti tiče, osmišljavali preventivne mjere u hodu, nakon izgradnje tvornice, a radnici te tvornice (među kojima su bili i oni koji su tamo radili pod prisilom) su vjerovali da je ona zapravo jedna velika smrtonosna klopka.
Katastrofalna eksplozija koja se dogodila, kasnijim je mjerenjima procijenjena na snagu ekvivalentnu 70 do 100 tona TNT-a, odnosno oko 10 puta jačom od najjače nuklearne bombe upotrijebljene u Drugom svjetskom ratu.
Takva ekplozija je poput pera otpuhala poklopac rashladnog spremnika za nuklearni otpad, koji je sam težio nejverojatnih 160 tona. To je, naravno, za posljedicu imalo nesmetano širenje radioaktivnog materijala u atmosferu.
Posve zapanjuje podatak da u samoj ekploziji u tvornici, čiju smo snagu etom opisali, nitko nije poginuo.
Posljedice iste kao i u kasnijim katastrofama u Černobilu i Fukušimi
Područje veće od 50.000 kvadratnih kilometara oko tvornice ostalo je u većoj ili manjoj mjeri radioaktivno, a prozvano je "radioaktivnim tragom istočnog Urala". Na istom području tad je živjelo 270.000 ljudi, a nakon eksplozije evakuirano ih je tek 12.000 i to bez službenog objašnjenja zašto ih se evakuira.
Sjeveroistočni vjetar nosio je radioaktivne čestice zrakom oko 10 sati nakon eksplozije na područja udaljena i do 320 kilometara od Majaka. Sva područja kroz koja i preko kojih je prošao taj vjetar, proglašena su kontaminiranima, a većinu radioaktivnih čestica činili su smrtonosni stroncij-90 i cezij-137. Vrijeme propadanja stroncija-90 je 28 godina, a cezija-137 30 godina.
Isti radioaktivni elementi su bili najvećim dijelom čestice koje su se širile zrakom i nakon nuklearnih katastrofa u Černobilu te Fukušimi.
Nakon kištimske nuklearne katastrofe područje od tek 800 kvadratnih kilometara proglašeno je službeno neupotrebljivim narednih 30 godina. Ukupno 22 sela su pretrpjela posljedice ozbiljne kontamninacije radioaktivnim česticama.
Jedna od najčuvanijih tajni SSSR-a
Zbog vela tajne oko tvornice Majak, službeni podaci o žrtvama te nuklearne katastrofe ni dan danas nisu poznati, no prema nekim izvorima od posljedica zračenja u 32 godine nakon te nesreće umrlo je 8015 ljudi.
Tek deset mjeseci nakon katastrofe, u zapadnim medijima se mogao pročitati kakav šturi tekst o katastrofalnoj nesreći i radioaktivnom oblaku iznad SSSR-a i susjednih država. Godinu dana nakon toga, odnosno u ožujku 1959. bečki Die Presse objavio je prve detalje te nuklearne katastrofe, no i ti detalji su otkrili vrlo malo o razmjerima onog što se dogodilo.
Pravu istinu svijetu je nakon punih 20 godina otkrio tek sovjetski znanstvenik i disident Žores Medvedev u znanstvenim časopisu New Scientist 1976. godine. Ubrzo nakon toga njegovu je priču potvrdio i profesor Leo Tumerman, bivši šef laboratorija za biofiziku na moskovskom Institutu za biologiju Engelhardt.
Zanimljiv podatak je da je i američka CIA znala za eksploziju u Majaku od 1959. godine, no odlučili su da neće dizati halabuku oko toga u javnosti, kako bi spriječili eventualne posljedice ako se i SAD-u dogodi slična nesreća, obzirom da je i njihova nukelarna industrija tad bila još uvijek u ranoj fazi razvoja.
Tek 1989. godine, u vrijeme dok je SSSR-om vladao Mihail Gorbačov, Sovjeti su pomalo počeli deklasificirati dokumente vezane za kištimsku nuklearnu katastrofu.