Njegov je put do Hrvatske bio poput onih kojih smo se naslušali tijekom izbjegličke krize. Puno straha, neizvjesnosti, mjeseci hodanja. Zna on da ga mnogi možda i sada gledaju i pitaju se, zašto nije ostao, zašto se nije borio? Za što, pita. U zemlji u kojoj se 40 godina ratuje, nitko za drukčije stanje ni ne zna. Svi koji su imali priliku otišli su. A oni koji su ostali sanjaju samo ono što nemaju desetljećima - mir i slobodu koju na Zapadu uzimamo zdravo za gotovo.
"Jako se bojim, ne mogu ići van. Ne znam što će biti danas, sutra, prekosutra. Nema nikoga u gradu, nema ništa. Situacija nije dobra. Ne radi banka, ne radi ništa. U jednom se gradu posebno ratuje. Sukobljavaju se talibani i lokalni ljudi. Imali smo nešto ušteđevine. Sada trošimo taj novac", dio je telefonskog razgovora Mustafe s ocem i majkom.
On je uspio uspostaviti kontakt s roditeljima. Temorshah nije bio te sreće. Obojica su Afganistanci i izbjeglice. I obojica s novom adresom u Zagrebu.
Jesu li dočekali jutro živi? Što će biti s njima?
Pitanja su to koja si svakodnevno postavlja Temorshah Barakzai jer njegova je obitelj ostala tisućama kilometara dalje, u Afganistanu.
"Ne osjećam se dobro. Jer uvijek – i kad sam na poslu i kad sam kod kuće – uvijek mislim na njih", govori Termoshah.
Internetska veza u njegovoj domovini je loša, a to je jedini način da komunicira s roditeljima i braćom. Zove svaki dan. Nekad uspije, nekad ne. I svaki put strepi.
"Teško mi je jer ih ne uspijevam dobiti. Ne mogu ih pitati kako su, kakva je situacija. Teško mi to pada i u stresu sam zbog toga", objašnjava.
Milijuni Afganistanaca suočavaju se s humanitarnom katastrofom. Strane snage su napustile Afganistan i talibani su ponovno na vlasti. Banke ne rade, veliki broj stanovnika ne radi i ne prima plaću. Trgovine jedva da ikako rade, a cijene hrane neprestano rastu. Žene ne smiju napuštati svoje domove bez muške pratnje.
"Situacija u Afganistanu je takva da nas plaši. Riječ je o velikoj zemlji, 40 milijuna ljudi. Velika nestabilnost. S druge strane treba ne treba zaboraviti da je riječ o prvenstveno humanitarnom pitanju i da mu treba pristupiti s humanitarnog stajališta", komentirao je pater Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice.
Put u nepoznato
Temorshah je Afganistan napustio prije šest godina. Živio je u gradu Nangaharu. Bio je izložen neprestanim prijetnjama talibana jer je kao inženjer radio za stranu firmu.
"Radio sam sa strancima, a oni to ne vole. Oni govore da to ne vole jer oni nisu muslimani", izjavio je Temorshah.
Došao je avionom do Irana, zatim je pješačio 14 sati do Turske pa brodom do Grčke. Preko sjeverne Makedonije, Srbije do Hrvatske. Put ga je koštao 4500 eura, ali i teškog straha i neizvjesnosti.
"Tada su granice bile otvorene, sve zemlje su nam pomagale. Kad smo došli u Makedoniju, dali su nam hranu, odjeću, medicinsku pomoć, sve", govori.
U Hrvatskoj je dobio azil. Trenutno radi za jednu međunarodnu organizaciju kao prevoditelj. Posla u Hrvatskoj i nema toliko pa je njegovo radno mjesto većinom s migrantima u Bihaću.
"Mogu im biti od pomoći jer govorim nekoliko jezika. Pogotovo kada odlaze liječniku", dodaje.
U očima zapadnjaka, živi skromno. No njemu je ovo sve što je želio. Mir, mogućnost da živi slobodno i radi. Jer o njemu ovise oni koji su ostali u obiteljskoj kući u Nangaharu.
"Također, trebam novac za život, da imam dobru plaću i mogu pomoći svojoj obitelji sada i uzdržavati ih, ali uzdržavati i sebe", komentira.
Hrvatska je njegov dom
Skrasio se u Zagrebu, iznajmio stan u kojem živi kao podstanar sa sunarodnjakom. Ovo mu je kaže, novi dom. Dobro se slaže sa susjedima: ''Nemam s njima nikakvih problema, odnose se s poštovanjem. Kad se sretnemo, pozdravimo se i pitamo jedni druge kako smo''.
Situacija u Afganistanu je trenutno takva da novac obitelji ne može poslati jer banke ne rade.
"Moj otac ne radi, moj brat ne radi. Ja im ne mogu pomagati odavde jer je protok novca zaustavljen. Troše ušteđevinu koju imaju", navodi Temorshah.
Iako nova talibanska vlast tvrdi da će o ulozi žena u Afganistanu uključujući njihovo pravo na rad i obrazovanje te način oblačenja, odlučiti Visoko islamsko akademsko vijeće, Temorshah je skeptičan.
"Oni izjavljuju u medijima da nisu isti kao prije, ali ne možemo vjerovati talibanima", navodi.
Posebno strahuje za žene u svojoj obitelji jer još uvijek pamti kako su talibani napali njegovu tetu.
"Jedan član moje obitelji pozvao nas je na svadbu. Otišli smo tamo i sve žene nosile su hidžab. Rekli su da je obavezan. Sve žene u mojoj obitelji su ga nosile. Jedino jedna moja teta nije ga imala. Odnosno imala ga je, ali s otvorenim očima. Na odlasku smo uzeli taksi i na ulasku u njega vidjeli su je talibani. Nasred ceste i pred svima nama počeli su je tući. Morala je bježati", prepričava.
Teško mu je i kada gleda snimke svojih sunarodnjaka koji riskiraju svoj život kako bi pobjegli iz Afganistana: "Žao mi je ljudi u Afganistanu, jako mi je žao, njihov život je loš, oni nemaju normalan život''.
"Evidentno je da sustav koji talibani žele stvoriti dovodi u tešku poziciju čitav taj narod i da će mnogi ljudi željeti napustiti Afganistan. U toj situaciji potrebno im je na neki način pomoći. Ne možemo biti indiferentni, ne možemo ništa ne napraviti", objašnjava Perica.
Premda nije imao loših iskustava u Zagrebu, zna i čuje da mlade ljude poput njega prozivaju. Zašto se ne bore? Zašto nisu ostali? Kaže, oni koji to nisu doživjeli na svojoj koži, ne mogu razumjeti.
"Kod nas rat traje četrdeset godina. Većina ljudi je tamo neobrazovana. Ako imate obrazovanje, imate sve. Ako nemate obrazovanje, teško je boriti se. Drugi je problem to da je većina ljudi u Afganistanu siromašna. Oni koji su bogati su već pobjegli odande", izjavio je Temorshah.
Njegov je cilj bila Njemačka. Ali igrom slučaja, završio je u Hrvatskoj.
"Uživam slušajući hrvatsku glazbu"
"Volim ljude, volim zemlju. Nisam doživio ništa loše od ljudi. Kada si siguran u nekoj zemlji, uživaš u svemu. Možeš se družiti, možeš imati prijatelje, ići na tulume. I možeš raditi", dodaje.
Većinu vremena i on i njegovi prijatelji zapravo rade. Mjesto na kojem se osjećaju kao doma je Isusovačka služba za izbjeglice. Dolaze svakodnevno, po pomoć, savjet ili da se požale ili ohrabre jedni druge.
"Ljudi koji dođu u stranu zemlju, pogotovo jednu malu zemlju poput Hrvatske gdje ne postoji toliko razrađen sustav integracije, gdje se govori jednim teškim jezikom koji je naporno naučiti nije se lako snaći. Potrebna je pomoć. Nije teško, srećom, naići u Hrvatskoj na dobrodošlicu i srdačnost", objašnjava Stanko.
Dodaje, i kako je pružiti pomoć naša ljudska dužnost.
"Otvorenost nas obogaćuje. Ni jedna država, ni jedna nacija, ni jedan narod ne može funkcionirati zatvoren u svoje zidove, već otvarajući se obogaćuje se", rekao je Perica.
Temorshah i njegovi prijatelji iz Afganistana su pobjegli natjerani mukom. Dvojica od njih bili su djeca. S tek 16 godina morali su spašavati živu glavu, pritom riskirajući istu. U nepoznato, bez znanja jezika, bez ikoga svoga.
Temorshah nakon šest godina Zagreb smatra svojim domom. Sam kao i njegovi sunarodnjaci zarađuje za život, plaća stan, režije, poreze i sretan je da je dobio takvu priliku.
Premda srcem u Afganistanu nastoji stvoriti novi život i biti poput svih drugih mladih ljudi.
"Kad izađem van u klub, sve je u redu. Nikada nisam imao problema. Normalno nas prihvaćaju. Uživam slušajući hrvatsku glazbu. Volim i zaplesati", otkriva Temorshah.
Ovi mladi ljudi su sretni što mogu raditi, družiti se, prošetati gradom, i sve to bez straha. Članovi njihovih obitelji nisu bili te sreće. Ostali su u Afganistanu, strahujući što im donosi novo jutro. I hoće li ga uopće dočekati.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr