Povratak Benjamina Netanyahua na vlast nije sjeo ništa bolje izraelskim susjedima nego samim Izraelcima, koji protiv njega masovno prosvjeduju već mjesec dana. U samo pet dana, počevši s 5. travnja, Izrael su gađale rakete ispaljene iz Gaze, Libanona i Sirije.
Odgovor je to na ponašanje izraelskih vlasti, koje su poslale vojsku u džamiju Al-Aksa u Jeruzalemu da rastjeraju vjernike koji su se navodno zatvorili s oružjem. Riječ je o trećem najsvetijem mjestu Islama na kojem su začeti brojni sukobi, čak i ratovi Izraela s muslimanskim zemljama ili militantnim skupinama. Koordinacija raketnih napada ukazuje na to da je i sada prije riječ o zajedničkom odgovoru na ponašanje Izraela prema Palestincima negoli revoltu pojedinaca.
U južnom Libanonu, odakle je ispaljen najveći broj raketa, kontrolu ima Hezbolah. Samo nekoliko dana nakon napada njihov glavni tajnik susreo se s čelnikom Hamasa. Paralelno Hezbolah uz odobrenje Bashara al-Asada djeluje uz bok iranskim snagama Qudsa na Golanskoj visoravni u Siriji, a kako značajno napominje Economist, upravo je u to vrijeme zapovjednik Qudsa boravio u Damasku. U isto vrijeme, događanja u Al-Aksi pred kraj ramazana rezultirale su rastućim palestinskim nasiljem unutar izraelskih granica i na okupiranoj Zapadnoj obali.
Mirenje unutar arapskog svijeta
Sve to odražava šira regionalna kretanja, posebice rastuće samopouzdanje Irana nakon nedavnih diplomatskih uspjeha. Prije mjesec dana, 10. ožujka, sa Saudijskom Arabijom, uz posredovanje Kine, potpisan je sporazum o okončanju sedmogodišnjeg prekida diplomatskih odnosa. Assad također nedavno izlazi iz izolacije koju mu je nametnuo ostatak arapskog svijeta nakon početka građanskog rata u Siriji 2011. Sredinom ožujka posjetio je Ujedinjene Arapske Emirate, a 1. travnja njegov ministar vanjskih poslova službeno je otputovao u Egipat.
Regionalno prestrojavanje pruža neočekivane prilike i drugim važnim akterima. Hamas je godinama podijeljen na dva dijela. Prvi teže bliskim vezama sa Sirijom i Iranom, dok je druga nastojala poboljšati veze s relativno umjerenim sunitskim arapskim državama. Osuđivali su Siriju te nakon Assadova masakra na sunitskim muslimanima 2012. zatvorili svoje sjedište u Damasku. Sada kada se ostatak muslimanskom svijeta čini spreman oprostiti mu, nestaje i glavni argument za sukob unutar sunitske muslimanske skupine.
Izrael gubi regionalnu uloga: Za sve je kriv jedan čovjek
U jednom trenutku izgledalo je kao da će Izraelu poći za rukom da unatoč povijesti sukoba uspije postati ljepilo za regionalnu diplomatsku aktivnost. Čak je 2020. potpisan sporazum Abrahamovi akordi s UAE-om, Bahreinom i naknadno Marokom. Premda mu se Saudijska Arabija nikad nije priključila, znalo se da ga podržava. Otkako se Netanyahu vratio na vlast, imao je samo jedan susret s bilo kojim od čelnika arapskih država koji čak nije ni fotografiran. Planirani posjet UAE-u odgođen je na neodređeno vrijeme nakon svetogrđa u Al-Aksi.
Uz sve navedeno, Netanyahuova vlada suočava se s prosvjedima bez presedana kod kuće i rijetkim kritikama administracije Joe Bidena zbog svoje kontroverzne i sada obustavljene reforme pravosuđa. Iako se izazivanje Izraela rijetko ispostavi dobrim potezom, čini se da njegovi neprijatelji nisu mogli sebi dopustiti propuštanje ovoga trenutak u kojem je slabiji nego što je godinama bio. I sve to zbog jednog čovjeka.