Jović, koji je bio i visoki dužnosnik Socijalističke parije Srbije i suradnik Slobodana Miloševića, preminuo je u Vojnomedicinskom centru Karaburma gdje je bio ranije zaprimljen s obostranom upalom pluća izazvanom koronavurusom.
Nakon diplome na Ekonomskom fakultetu u Beogradu 1952. i doktorata 1965. godine, Jović je u karijeri bio na različitim visokim državnim dužnostima, ali pamti se kao predsjednik Predsjedništva SFRJ uoči raspada tadašnje Jugoslavije te poslije kao blizak saveznik srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.
Rođen 29. listopada 1928., Jović je bio veleposlanik SFRJ u Italiji (1975.-1979.), potpredsjednik Skupštine Srbije (1983.), predstavnik Srbije u Predsjedništvu SFRJ 28. ožujka 1989. godine, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990. a potom predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991.
Dana 15. ožujka 1991. Jović je podnio ostavku pošto Predsjedništvo SFRJ kao Vrhovno zapovjedništvo Oružanih snaga SFRJ nije odobrilo prijedlog Stožera o uvođenju izvanrednog stanja u zemlji, ali Narodna skupština Srbije nije prihvatila njegovu ostavku.
Od tada je Jović bio vođa Socijalističke partije Srbije od 24. svibnja 1991. do 24. listopada 1992., zamijenivši na toj dužnosti Slobodana Miloševića, koji to više nije mogao zbog ustavnih ograničenja kada je postao šef države.
Kada se Milošević službeno vratio na čelo stranke, Jović je postao potpredsjednik SPS i ostao na toj dužnosti do kraja studenog 1995. godine.