Iran je godinama nastojao razviti vlastitu vojnu tehnologiju i smanjiti uvoz. Čak je razvio širok raspon moderniziranih američkih modela projektila, pa i proizveo neke ruske modele. Zračne snage oslanjale su se i na neke kupnje iz Rusije i Kine te na modernizaciju starih američkih ratnih zrakoplova, piše The Insider.
No, njihovi napori bili su neuspješni. Nedavno je jedan visoki časnik Revolucionarne garde priznao da su svi iranski sustavi protuzračne obrane podbacili u Dvanaestodnevnom ratu te da su se čak i njihovi stariji ruski sustavi pokazali znatno boljima od onih iranske proizvodnje.
Što se tiče zrakoplovstva, iranski napori da razvije lake borbene zrakoplove nisu urodili plodom, a programi modernizacije usmjereni na stare američke ratne zrakoplove iz 1970-ih proizveli su zrakoplove čiji je jedini racionalan postupak u suočavanju s izraelskim lovcima bio bijeg. Iran je, od lipnja 2025., zaostajao gotovo dvije generacije za Izraelcima i Amerikancima.
Rusko oklijevanje
S obzirom na to da je iranski napor za razvojem vlastitih tehnologija bio toliko manjkav, u Teheranu postoji nova hitnost za brzom nabavom vojne opreme. Nakon što su psihološke prepreke prevladane zahvaljujući traumi izravnog sukoba tijekom ljeta, moguće je da će se ukloniti i ostale prepreke. U listopadu je Kremlj nagovijestio da je ruska vojna prodaja Iranu posljedica Dvanaestodnevnog rata. Međutim, nekoliko tjedana ranije, procurio je dokument koji pokazuje da su se Rusija i Iran dogovorili o prodaji 48 Su-35 još 2022. godine.
Isporuke su već trebale početi, a iranske obrambene vlasti žalile su se na kašnjenja, koja pripisuju želji Moskve da zaštiti odnose s Izraelom. Iran je počeo dobivati i napredne nove trenažne zrakoplove Jak-130 iz Rusije, što je očito povezano s nabavom Su-35. Ali novi ratni zrakoplovi još nisu stigli.
Sada je, kažu isti iranski vojni izvori, ruska vlada napokon pristala započeti isporuke Su-35. U početku će Iranu biti isporučeno 24 Su-35SE, dio narudžbe koju je otkazao Egipat, a nakon toga slijedi 24 novoproizvedena Su-35 u naredne dvije godine. Rusija je implicitno priznala svoju krivnju za kašnjenje poklonivši Iranu šest moderniziranih borbenih zrakoplova MiG-29.
Isporuka tako malog broja ovih borbenih zrakoplova u listopadu malo ili nimalo ne mijenja ravnotežu snaga između Irana i Izraela, a nesrazmjer je još i veći u odnosu prema američkim sposobnostima.
Realno gledano, Iran si neće moći priuštiti potpunu zamjenu svoje oronule flote zrakoplova u skorije vrijeme, i zbog troškova i zbog vremena proizvodnje. Stoga bi modernizacija dijela flote mogla imati smisla.
Iranci također žude za S-400 jer je to najnapredniji sustav protuzračne obrane na tržištu za koji realno mogu očekivati da će ga moći kupiti. Ruska vlada dogovara s Teheranom slanje tog sustava koji ima dugi domet i sposobnost ciljanja F-35. Iranski izvori unutar Revolucionarne garde kažu da je jedna baterija isporučena i da je sada aktivna u Isfahanu, gdje se nalazi jedno od najvažnijih iranskih nuklearnih postrojenja.
Prodaja većeg broja još nije dogovorena, ali nije isključena. Iako Rusiji očito trebaju S-400 kako bi osigurala vlastito nebo, od početka potpune invazije na Ukrajinu znatno je povećala proizvodnju, što znači da bi Moskva mogla izdvojiti dio za Teheran. Međutim, pregovori su prespori za zabrinute Irance.
Peking preuzima vodstvo
Iran, koji se nekada uglavnom oslanjao na kupnju naprednog naoružanja iz Rusije, a Kina je bila na drugom mjestu, posljednjih je godina počeo uvoziti više vojne tehnologije iz Pekinga, koristeći kinesku tehnologiju za nadogradnju svojih sustava protuzračne obrane i ratnih zrakoplova, na primjer. Sada, zbog ruskog oklijevanja, čini se da Kina prestiže Rusiju kao vodećeg iranskog dobavljača vojne tehnologije – Peking je i spremniji i sposobniji isporučiti.
Izvori unutar Revolucionarne garde kažu da je Iran u srpnju potpisao ugovor s Kinom za isporuku sustava protuzračne obrane HQ-9, vjerojatno verzije B (u biti poboljšane verzije ruskog S-300). Iako se navodno radi o maloj narudžbi od oko šest baterija koje sadrže po šest lansera, i to je bolje od četiri baterije S-300, za koje je Rusiji trebalo devet godina da ih isporuči. Malo koji, ako ga uopće ima, proizvođač naprednog oružja može se natjecati s Kinom u pogledu rokova isporuke, a do listopada je isporučena polovica obećanih baterija.
Prema izvorima iz Revolucionarne garde, Kina je već poslala savjetnike i tehničare u Iran kako bi pomogli u postavljanju HQ-9 i obuci posada, ali i kako bi postavili temelje za buduću isporuku borbenih zrakoplova J-10C. To bi sugeriralo da je sporazum o prodaji J-10C ili potpisan ili je neizbježan. Lakši i kraćeg dometa od Su-35, J-10C je, u nekim aspektima, napredniji, posebno što se tiče radara.
Rat pred vratima
Iranski vojni dužnosnici uvjereni su da je novi rat pred vratima i da to predstavlja egzistencijalnu prijetnju režimu. Stoga žure popuniti najočitije praznine u svojoj obrani.
Jedna od glavnih lekcija 12-dnevnog rata jest da je iranska protuzračna obrana bila previše segmentirana, sastojeći se od sustava ruskog, kineskog, američkog i iranskog podrijetla, koji često koriste potpuno različite tehnologije.
Potpuna integracija novih sustava mogla bi potrajati dugo ili se možda se nikada neće u potpunosti postići. Situacija bi postala još kompliciranija ako bi se isporučili dodatni novi sustavi jer bi integracija velikog broja novih sustava zajedno zahtijevala godine. Stoga se čini da su Iranci odustali od stvaranja pravog nacionalnog sustava protuzračne obrane, odlučivši se umjesto toga pokušati povećati troškove prodora u zračni prostor Izraelaca. Umjesto da koriste HQ-9 za poboljšanje ukupne mreže, Iranci ih, čini se, namjeravaju koristiti za zaštitu nekoliko visokovrijednih objekata.
Bez obzira na sve, zbog dugog vremena obuke i zahtjevnosti, paradoks je što će nakon svih tih napora Iran i dalje biti uglavnom prisiljen oslanjati se na vlastitu tehnologiju, uglavnom balističke rakete, u bilo kojem novom sukobu s Izraelom ili SAD-om, koji bi se mogao dogoditi u sljedećih jednu do dvije godine.