Godinu dana nakon potresa građani Banovine prisjećaju se dana koji je mnoge obitelji izbacio iz svojih domova, oduzeo nekoliko života i promijenio njihove živote iz korijena.
Jedna je Petrinjka na svom blogu objavila prigodan tekst - "Čemu nas je naučilo 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat?"
Tekst prenosimo u cjelosti.
"Da grad volimo i nosimo u srcima gdje god bili, da svaku ranu koju je pretrpio doživljavamo kao svoju, da strašne ruševine stare gradske jezgre gledamo onakvima kakve su nekad bile. Pravimo se da ne vidimo kolikom je silinom razoreno sve što smo tako voljeli i poznavali.
Da postanemo još bolnije svjesni kako je naš grad posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Što drugo reći o gradu pedeset kilometara udaljenom od Zagreba koji nema ni autobusnu ni željezničku postaju? Pravimo se da ne vidimo koliko smo svih tih godina bezobzirno prepušteni sami sebi.
Da stoički krpamo samo ono najnužnije, mi koji smo imali sreće da nam kuće požute ili pozelene. Da postavljamo hrpu pitanja na koje nam ne znaju dati odgovore oni koji bi ih trebali imati. Pravimo se da ne vidimo kako se pukotine na našim ili susjednim kućama šire, pravimo se da ne čujemo nesuvisle odgovore koje nam daju.
Da gledamo našu djecu kako i u takvim uvjetima, iza svih stresova i straha, kroz ruševine idu na probe zbora, u glazbenu školu, na treninge ili sa svojim tetama u vrtiću crtaju znamenitosti Petrinje. Kako hodaju ispod takozvanih sigurnih koridora ili kolnikom tamo gdje ih nema, a kuće su označene tablama – kretanje na vlastitu odgovornost i omeđene trakama, pa se nogostupom ne smiju kretati. Pravimo se da ne vidimo kolikoj su opasnosti zapravo izložena naša djeca.
Da ipak uživamo u pogledu na naš stoljetni park, tako prekrasno okićen u ovo božićno vrijeme. Krošnje lipa ilirki i dalje dodiruju nebo. Zajedno s nama prave se da ne vide što je grad preživio.
Da suspregnemo osjećaje i suze svaki put kada krenemo prema centru grada jer moramo njime proći. Vrijeme koje je proteklo nije donijelo olakšanje, i teško da ga može donijeti. Pravimo se da ništa ne osjećamo dok prolazimo krhotinama svojih života.
Da naprosto prestanemo slušati sva isprazna obećanja koja su to samo i ostala. Da prestanemo očekivati ispunjenja rokova jer su odavno iscurili. Pravimo se da ne vidimo koliko sve to vidimo.
Onima koji u svojim rukama imaju moć da podignu Petrinju s koljena možemo reći tek slijedeće – pravimo se da ne vidimo kako ćete sjesti u automobile, doći u Petrinju, napraviti pokoju fotografiju i nizati obećanja, pa zaboraviti gdje ste bili čim pređete kupski most.
Naša djeca zaslužuju živjeti u svome gradu i hodati obnovljenim ulicama i živjeti u obnovljenim kućama. Naš izmučeni grad zaslužuje da ga se podigne iz ruševina. Naša ga srca i ruke grle cijelog života, ne samo proteklih 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat", napisala je.