"Obranili smo ono što je naše i da nismo mi sačuvali ovaj dio karlovačkog ratišta – Hrvatske u cjelovitosti ne bi bilo", rekla je Sabina Protulipac, bivša pripadnica 110. brigade Hrvatske vojske.
Neprijatelj jači i na nekoliko stotina metara ispred njih. Rodni kraj - koji su branili - iza leđa. Turanj su, zbog žestokih napada, zvali mali Vukovar.
"Gledali smo mi gdje padaju te granate, nismo mi imali pojma što je u stvari rat, ali s vremenom čovjek nauči da ne viriš - da trebaš sačuvati živu glavu. Svi moji dečki su zaslužni za to kakav sam ja ratnik postala", poručila je Protulipac.
Odrasli su preko noći, pod čeličnom kišom i zvukom sirena za uzbunu. Sabina je među prvima bila u rovu. U ruci puška, na leđima sanitetski ruksak. Imala je samo 18 godine i tek je završila medicinsku školu.
"Moj bratić, Miroslav Car, ranjena sam dok sam zbrinjavala njega", istaknula je Protulipac.
Spasila je njegov, ali i druge živote. Jer ginulo se. U ratnom užasu izgubila je i obiteljsku kuću. Spaljena je.
"Popela sam se na vrh te ruševine koja je bila i u trenutku osjetiš šta ti je sve oduzeto, ali s druge strane iziđeš jači. Ono što te ne slomi te ojača", napomenula je Protulipac.
Bili su još jači - kad je konačno počela Oluja.
"Nismo jeli, nismo spavali, imali smo toliko snage što se tako krenulo, nama nije bilo bitno ništa - samo smo išli naprijed", izjavila je Protulipac.
"Krajem '93., još smo bili u zadarskom zaleđu - kad sam ja rekla 'tata, niš' ti ne brini, ja ću ti ući prva u Knin', doslovce samo mu tako rekla, to znaju svi moji - i eto ja kaj velim to napravim", ispričala je Božena Šimek-Šuplika., medicinska sestra i bivša pripadnica 7. gardijske brigade Pume.
Grad je, prisjeća se ova Varaždinka, tog 5. kolovoza bio sablasno pust. Sa suborcima, legendarnim Pumama, prva se penjala na kninsku tvrđavu.
"Ja u Kninu nikad nisam bila do tog dolaska, čak štoviše, nikad nitko od nas nije bio u Kninu - nismo znali s koje strane ući", rekla je Šimek-Šuplika.
Umorni, ali puni adrenalina, govori Božena. Bilježila je baš svaki trenutak, donosi reporterka Dnevnika Nove TV, Ivana Pezo Moskaljov.
"Imala sam doista čast fotkati te povijesne fotke, koje su danas dokument. Međutim, tada toga uopće nisam bila ni svjesna, samo sam fotkala, fotkala i fotkala", prisjetila se Šimek-Šuplika.
"Gledala sam generala Koradea, Ademija, Rojsa, Krstičevića - oni su to tako odradili da sam ih u čudu gledala kako su oni to uspjeli ispričati kako su došli, zašto, kojim putem su došli", dodala je.
"Moj zapovjednik zapovjedništva se tu sekundu snašao, otišao je u taj nekakav lokal di je Martić bio, skladište imao. Odmah je bilo pive. To nije baš za pričati, ali ja koja ne znam piti ni dan danas iz flaše, popila sam pivo iz flaše", ispričala je Šimek-Šuplika.
Dan poslije nakon ratnika - kavu u slobodnom Kninu silno je htio popiti i predsjednik Franjo Tuđman.
"On je bio strašno sretan, mislim, tko nije bio sretan?", istaknula je Šimek-Šuplika.
"Smije se i plače od veselja čitava Hrvatska!", poručio je tada Tuđman.
Imali su priliku upoznati se. Pamti i danas i susret i razgovor.
"Našao se preda mnom i velim ja 'izvolite, gospodine predsjedniče. - A tko ste vi? Velim tko sam, a on će - ne, ne, ne, morate mi ponoviti'. I ja njemu ponovim lagano tko sam, a on će da, nije čudo da tako brzo govore kad su i u Knin brzo došli", prisjetila je Šimek-Šuplika.
Od kirurgije varaždinske bolnice gdje je pomagala ranjenicima do bojišnice. Gdje je trebalo bila je oslonac. Nekima i uzor.
"Kad god veli netko - ratnica uvijek se sjetim nekakvog filma, serije, vjerujte, nije to tako bilo. Nas je držao taj 'zez', stalno smo se zezali, i olakšavali da nismo doma, da su nam familije daleko, da ne znamo što nosi sutra", istaknula je Šimek-Šuplika.
No, 28 godina poslije i dalje ih boli nepravda, ali rane zacjeljuju.
"Moje dijete živi slobodno, živi u Hrvatskoj - slobodnoj zemlji", zaključila je Protulipac.
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.