Do četvrtka je 24.000 građana upisalo trezorske zapise. Uplaćeno je vrtoglavih 492 milijuna eura. Država izdaje trezorske zapise u iznosu 440 milijuna eura. Nudi ih građanima uz zajamčeni godišnji prinos od 3,75 posto. Građani trezorske zapise mogu upisati do ponedjeljka, a najmanji ulog je nešto manji od tisuću eura.
Ekonomski analitičar Andrej Knez pojasnio je za DNEVNIK.hr što su trezorski zapisi, isplati li ih se kupovati i možete li zaraditi na njima.
"Trezorski zapisi su u ovom slučaju, vrlo pojednostavljeno, kredit državi na godinu dana, slično kao obveznica izdana ranije u godini, koja je po istom principu bila kredit državi na dvije godine. U stručnoj terminologiji, trezorski zapis je, isto kao i obveznica, dužnički financijski instrument, koji ima dospijeće i razmjenu novca u barem dva koraka – prvi prilikom kupnje takvog instrumenta i onda barem još jedan prilikom dospijeća ili prodaje instrumenta prije dospijeća", pojasnio nam je ekonomski analitičar i dodao kako je potencijalna zarada na bilo koje ulaganje često reciprocitet potencijalnom gubitku po takvom ulaganju.
"Pojednostavljeno, ukoliko ste bilo kojom tehnikom procjene nekog ulaganja ustanovili da na njemu možete puno zaraditi, tada ista tehnika nalaže da je i rizik gubitka kod takvog ulaganja viši od nekog drugog ulaganja koje nosi manju mogućnost zarade. Konkretno, kod primjera trezorskih zapisa, zarada nije visoka i postoje drugi vrijednosni papiri na kojima se, u određenim tržišnim uvjetima, može ostvariti puno veći povrat.
Primjerice, imatelji dionice američke kompanije Nvidia su na svoje ulaganje samo u zadnjih mjesec dana ostvarili povrat 21%, ali su isti ti imatelji te dionice na svojem ulaganju tijekom prva tri tjedna rujna izgubili 17 posto", rekao nam je Knez.
Napominje kako su trezorski zapisi manje rizičan instrument i ukoliko građani planiraju „držati“ te zapise do dospijeća preuzimaju prvenstveno kreditni rizik, odnosno rizik da država neće biti u mogućnosti isplatiti svoje vjerovnike po dospijeću trezorca u studenom 2024. godine.
Financijska tržišta trenutno ocjenjuju da je vjerojatnost takvog scenarija tek 4,5 posto.
"Prema našem modelu, potrošačke cijene bi od ovog mjeseca do studenog iduće godine trebale porasti oko 3 posto, što znači da bi građani i više nego očuvali vrijednost svoje imovine u narednih godinu dana. No, to bi bilo prvenstveno očuvanje vrijednosti imovine, a nikako značajna zarada, što i je ideja ovakvog tipa ulaganja", ističe.
Analitičara smo pitali jesu li trezorski zapisi najbolji oblik štednje odnosno je li to najbolje što se trenutno nudi i zašto je to bolje od oročene štednje.
"Ukoliko izuzmemo udjele građana u drugom mirovinskom stupu koji je zakonski reguliran, imovina građana danas je koncentrirana u dva tipa imovine – nekretnine i depoziti po viđenju kod poslovnih banaka.
"Optimalnije upravljanje vlastitom imovinom zahtijevalo bi redistribuciju imovine u druge tipove, a pritom i ulaganje u različite aspekte financijske imovine, poput različitih investicijskih fondova, dionica, obveznica, ETF-ova, pa i oročenih depozita. Pogotovo bi ulaganje u financijsku imovinu na lokalnom tržištu kapitala pogodovalo jačanju gospodarskog potencijala.
Primjerice, kompanija koja odluči proširiti svoj poslovni obujam i to prikupljanjem kapitala izdavanjem dionica većem broju ulagača na domaćem tržištu tada pristaje polagati račune i drugim suvlasnicima kompanije, a to načelno dovodi do korporativnog unapređenja i samim time snaženja gospodarskog potencijala.
Kao što su bile „narodne obveznice“, tako su i „narodni trezorci“ korak u dobrom smjeru jačanja percepcije o bitnosti prisutnosti na tržištu kapitala, a pogotovo da su ulagači svjesni rizika i to do razine da ih prihvaćaju i ne bježe od njih", rekao nam je ekonomski analitičar.
Nekretnine ili novac u bankama? Što je bolje?
"Koncentracija imovine građana u spomenuta dva tipa nije adekvatna jer ili smješta građane u poziciju visoke osjetljivosti promjene vrijednosti jednog tipa imovine, kao što je slučaj sa nekretninama, ili smješta građane u poziciju da „pale novac“ držeći većinu svoje imovine na depozite po viđenju uz nepostojeću kamatu.
To, naravno, ne znači da se treba poticati agresivna i brza realokacija imovine građana, već mjerama ekonomske politike, osobito fiskalne, ohrabrivati takvu realokaciju na srednji i dugi rok, a u svrhu jačanja gospodarskog potencijala.
Iako bi netko mogao vuči paralelu sa planskom ekonomijom, smatram da bi i ovakva državna zaduženja prema građanima trebala biti korištena u smjeru nekih konkretnih društvenih koristi, pogotovo u kontekstu brige za okoliš. To je princip koji se danas značajno koristi na svjetskim tržištima kapitala, a investitori takva zaduženja „nagrađuju“ zahtijevajući manji povrat od nenamjenskih zaduženja, isto kao i kod kredita u bankama", pojasnio je ekonomski analitičar.