Mir treba pripremati u vrijeme mira - kada to kaže, Vesna Teršelič dobro zna o čemu govori. Naime, ravnateljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću te dugogodišnja koordinatorica AntiRatne kampanje (ARK), koja je s Katarinom Kruhonjom, jednom od osnivačica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, dobitnica Alternativne Nobelove nagradu za mirovne aktivnosti tijekom i poslije rata u Hrvatskoj, Teršelič iza sebe ima dugogodišnje iskustvo mirovnoga rada na terenu uključujući i suradnju s organizacijama civilnoga društva u Ukrajini i Rusiji.
Nenasilje, tolerancija, poštivanje ljudskog života i dostojanstva, pravednost – ključne su i univerzalne vrijednosti koje je zagovarala AntiRatna kampanja (ARK) nastala u Hrvatskoj u ljeto 1991. i kako se pokazalo - desetljećima ispred svoga vremena. Doprinos ARK-a u još uvijek čeka svoju potpunu valorizaciju iako predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta, a više od tri dekade kasnije i posla je, čini se, više nego ikada. Zna to još jedan od protagonista ARK-a Goran Božičević, mirovni edukator i voditelj MIRamiDA Centra Grožnjan te jedan od osnivača i članova Centra za mirovne studije (CMS), iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta, uključujući i niz godina suradnje s mirovnim aktivistima u Ukrajini.
Da je izgradnja mira trajan posao, koji nije vezan samo uz ratna djelovanja, Božičević često ističe, a kako razmišlja o poticanju izgradnje mira na DNEVNIK.hr-u detaljnije možete čitati OVDJE. Poruka da ćemo mir morati naučiti graditi ako želimo preživjeti jasno je utkana i u razmišljanja Teršelič, koja ističe da se moramo posvetiti razumijevanju uzroka sukoba, traume i dugoročnih posljedica rata, razvijati mirovne studije i tražiti puteve priznanja patnje i izgradnje povjerenja.
Kako kao mirovnjakinja s dugogodišnjim iskustvom mirovnoga rada te suradnje s organizacijama civilnoga društva u Ukrajini gledate na razvoj situacije i strahujete li kuda bi nas mogla odvesti, je li Vas iznenadilo, zapravo više – rastužilo – sve ovo što se događa?
Sada tugujem. Mada u ovom času zgranuto pratimo agresiju na Ukrajinu iz Rusije i Bjelorusije, za što ne snosimo nikakvu krivicu, nismo lišeni svog dijela odgovornosti. Ovaj rat je i zajednički neuspjeh svih nas. Neuspjeh svih uključenih u diplomaciju i razvoj demokracije. Znam izbliza svakodnevne poraze u višegodišnjem civilnom dijalogu između Europske unije i Rusije. Znam i gdje su se zaustavili napori za izgradnju povjerenja u suradnji s partnerskim organizacijama iz Ukrajine. U Europi ponovno nismo znali graditi mir. Pitam se da li političari koji vode naše zemlje sad razmišljaju o propustima i nastoje učiti na pogreškama?
Zašto je opet izbor pao na rat? Kako ćemo nakon ovoga moći graditi mir – ne samo u Ukrajini, nego i u Rusiji, u Europi, u ostatku svijeta?
Predsjednik Vladimir Putin, kao i cijeli represivni aparat koji vodi, već dugo vodi u demokratsku regresiju. Godinama sa zebnjom pratim kako u Rusiji 'crveni čovjek, koji progovara u djelima bjeloruske spisateljice Svetlane Aleksijevič, nije izgubio snagu. Putin ima podršku koju crpi iz frustracija razočaranih tranzicijom nakon raspada Sovjetskog saveza. No otpor patrijarhalnom sustavu kontrole u Rusiji, Bjelorusiji i drugim zemljama ne prestaje. Nakon likvidacije Međunarodnog Memorijala i Centra za ljudska prava Memorijal u prosincu prošle godine oni nastavljaju raditi među ljudima. Širom svijeta, ali i Rusije ljudi su izašli na ulice u antiratnim prosvjedima. No još je važnije da se tisuće i u najrepresivnijim režimima angažiraju u obrani prava žrtava. Oni trebaju našu suradnju i potporu.
S obzirom na prilično jasnu podijeljenost – antirusko i proukrajinsko te obratno opredjeljenje u smislu zauzimanja stavova u ovom, ali i u drugim sukobima - što zapravo znači, kako ljudima približiti ih, pridobiti za antinasilno i pronenasilno opredjeljenje?
To je stvar odabira. U ratno vrijeme manje ljudi bira put nenasilja. Ali osvjedočila sam se i u najtežim vremenima, u vrijeme devedesetih, da dosta ljudi dobre volje prepoznaje snagu nenasilja i s puno energije i posvećenosti sudjeluje u humanitarnim i mirovnim inicijativama.
Što se tiče Ukrajine sada, ali vrijedi to i inače: Imamo li na svjetskoj razini arhitekte i arhitektice mira u vidu lidera i liderica na političkoj i društvenoj razini, ali i koliko smo mi sami (ne)svjesni da svatko od nas svaki dan treba graditi mir te da se i politika i građani i civilno društvo kao i društvo u cjelini treba baviti uzrocima, a ne posljedicama ratova?
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata dosta je truda na međunarodnoj razini uloženo u razvoj međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda i saveze poput Europske unije, kako bi svima garantirali ljudska prava i građanske slobode. No one su nesavršene. Kao što smo nesavršeni i mi sami, odraz su nas samih. Dugoročno je problem što se puno više resursa i kapaciteta uložilo u izgradnju obrambenih kapaciteta a ne izgradnju povjerenja. A u vrijeme mira treba pripremati mir.
Važno je posvetiti se razumijevanju uzroka sukoba, traume i dugoročnih posljedica rata, razvijati mirovne studije i tražiti puteve priznanja patnje i izgradnje povjerenja. To ne mogu obavljati samo civilno društvene inicijative, već trebamo mirovne i ženske studije na sveučilištima, trebamo suočavanje s prošlošću kao jednu od razina razvoja. Treba nam poticanje izgradnje mira u svim mjestima gdje se živo osjećaju posljedice ratova. 80 i 30 godina nakon ratova koji su nas obilježili u našem društvu na simboličkoj razini nismo uspjeli okončati prijepore ni priznati počinjene zločine.
Kako Hrvatska može doprinijeti u ovoj situaciji, ali i što je propustila učiniti? I, sličnu situaciju smo imali s migrantima, opet se ljude koji se sklanjaju od rata – izbjeglice – vrijeđa, izruguje, zgraža se nad njima … zašto je hrabrost isključivo uzimanje puške?
Hrvatska treba uložiti dodatne diplomatske i humanitarne napore i prihvatiti izbjeglice te podržati sve civilne inicijative iz Ukrajine, Rusije, Bjelorusije. Vjerujem da kao zemlja i društvo možemo pružiti dobrodošlicu velikom broju izbjeglica. Ova kriza je još jedna prilika da napokon razvijemo i ozbiljne akademske mirovne studije i studije migracija te osnažimo programe prihvata ljudi u pokretu. U situacijama rata i potresa kao ljudi smo pokazali veliko srce. Očekujem od izvršne vlasti i zakonodavca da puno veću pažnju posveti izgradnji mira u Europi i ponudi dobrodošlicu ljudima koji bježe od rata, a kucaju i na naša vrata.