'Hvala Bogu pa imam svoju sobu. Ne bih mogla zamisliti da ju djelim s nekim. Jednostavno ne mogu pojmiti da netko ulazi i izlazi iz nje kad ja želim mir, kada mi je loš dan, kada mi se ništa ne da. Najgora sam kad pospremim sobu, onda ne želim nikoga u blizini da sve ostane što je duže moguće tako uredno. Po pitanju kupaonice ista stvar. Ne bih mogla dijeliti wc s cijelim katom, gadi mi se kad moram u kafiću na wc, a kamoli da se tuširam negdje gdje na se na dan tušira još 10-ak osoba', odgovorila nam je Nika kada smo je pitali bi li mogla živjeti u studentskom domu i dijeliti wc i mali prostor s nekoliko ljudi.Nika je, naime, studentica jednog fakulteta s područja društvenih znanosti koja je, nakon završene srednje škole, ostala živjeti sa svojim roditeljima u Zagrebu.
>> Učenje ili šalabahter? Čemu se više pribjegava?
Iako živi s roditeljima, ne provodi previše vremena s njima jer oni dosta rade, a uz faks se i ona trudi odraditi neki honorarni posao sebi za džeparac, a tu i tamo zna uskočiti i baka i pripomoći. Niku svaki dan dočeka topli obrok na stolu, tako da u menzu odlazi samo onda kada joj je usput ili kada ide cijelo društvo s faksa. 'Ujutro svatko pojede što mu prvo padne pod ruku da možemo započeti dan. Popodne uvijek imamo skuhan ručak,a za to je zadužena mama. Ja kuham ako mama ne stigne zbog posla ili ako ja izrazim želju da bi kuhala. U menzu idem rijetko, uglavnom kad se dogovorim s curama ili kad imamo pauzu između predavanja pa ne znamo što bi drugo sa sobom. Ne postoji ništa što ja BAŠ MORAM obavljati u kući, kao neka moja dužnost ili slično. Jednostavno pomažem kad vidim da treba i napravim nešto što mi kažu da treba napraviti. Ako vidim da mama ne stigne peglati ja uzmem peglu i peglam, ali ne pod obavezno, već onda kada stvarno imam vremena za to', ispričala nam je Nika.
Uz maminu kuhinju, ono najbolje što pruža roditeljski dom jest vlastita soba, mir i učenje kad želiš i gdje želiš. Nika uči u svojoj sobi, a njezini se trude da budu što tiši i da joj ne smetaju dok uči. Posve je rasterećena ostalih obveza za vrijeme ispitnih rokova, tako da su jedino na što mora misliti- ispiti. Da živi s cimerom ili cimericom , smatra da bi svoje navike bila primorana promijeniti. 'Sigurna sam da je život u studentskom domu baš pravi studentski život. Nema mamine kuhinje, nema tvoje sobe, nema posuđivanja auta kad ti treba, nema roditelja kad zaškripi, upoznaš više ljudi, više se krećeš, tulumi, zabave, izlasci, nema prigovaranja od strane roditelja, ali opet, kad sve to stavim po strani, i ja imam sve to što i drugi, samo oni to možda osjete malo intenzivnije jer su primorani tako živjeti.
Da moram, naravno da bih se prilagodila na život u studentskom domu jer moji ne bi sigurno imali novaca da mi plaćaju stan, ali pošto ne moram jednostavno uživam u onome što imam i što mi je omogućeno',dodala je.
Drugu stranu priče, onu o studentskom životu van roditeljskoga doma nam je pokušao dočarati Pavo, student FER-a koji je u Zagreb doselio iz Ploča. Tijekom svoje prve godine studija je živio u domu Ante Starčevića poznatijem kao 'Šara' i o takvom životu ima samo riječi hvale, iako ne krije da mu se bilo teško priviknuti. 'Iskreno, po prvom dolasku u Zagreb pa sve do ispita mi nije niti jednom nedostajao dom, nije mi ni palo na pamet da hoću ići doma, toliko toga se događalo – novi ljudi, nove obveze, novo sve, tako da jednostavno nisam imao vremena misliti o domu, sve mi je bilo super. No, kad su došli ispiti i prvi problemi, tj. kad sam vidio onu manje zabavnu i odgovornu stranu boravka u Zagrebu, bome sam se htio vratiti doma', ispričao nam je Pavo.
Sjetio se i uvodnog predavanja za brucoše na svom fakultetu kada im je dekan rekao da pogledaju lijevu i desnu osobu pored sebe i nadodao 'samo će jedan od vas troje proći ovu godinu'. 'To je bio tako dramatičan trenutak kada sam shvatio da sam u Zagrebu, daleko od kuće. Shvatio sam da ovdje ima milijun mogućnosti, a ja sam i bez kontrole. Moram priznati da je bilo trenutaka kad sam se morao prisjetiti zašto sam tu', otkrio nam je. Zbog toga je na papir napisao 'Ode si doša studirat' te ga držao iznad stola kao podsjetnik zbog čega je došao u Zagreb.
U studentskom domu provodi većinu svoga vremena, ukoliko nije na fakultetu. To je postao njegov novi dom uz sve prednosti i mane. 'Moj dom je mirniji i mislim da imam dovoljno mira da mogu tamo učiti. Naravno, zna se desiti navečer da netko u blizini ima tulum, da je buka iz raznih razloga, al sve to bude kratkotrajno, a i čuvari često dođu i utišaju ako je baš pretjerano. Na Šari vlada dobro ozračje i kolegijalnost i možeš zamoliti ljude da budu malo tiši. Možeš ih i prijaviti porti, pa ih zaštitari utišaju. Iako to nikad ne radim jer ne bih volio da meni to netko napravi. Na sreću, nikad mi nije zaštitar došao i utišavao me, a imao sam prilično puta tulume i glasnu muziku u sobi', rekao je.
Na naše pitanje o tome kako se snalazi su učenjem u domu, Pavo nam je rekao kako se sve može izvesti, ali da, ipak, ne bi htio imati više od jednog cimera radi mira i tišine. Što se 'kućanskih poslova' tiče i tu se snalazi, a u pomoć mu priskaču i dvije tete koje žive u Zagrebu. 'Imam tu sreću da mi dvije tete žive u Zagrebu pa mi one dosta pomognu. Na 'Šari' imaju perilice pa tu perem odjeću, imam svoj stol za peglanje, svoju peglu i pomalo. Soba je na sreću mala i ne zahtjeva puno čišćenja. Svako par dana pometemo prašinu s poda i to je više - manje to. Wc dijelimo sa susjednom sobom i imamo raspored čišćenja, tjedno jedna osoba pere wc. Detaljno. Česte su i sanitarne inspekcije koje kotroliraju čistoću, urednost i stanje sobe, tako da je po tom pitanju sve super', objasnio je Pavo.
Za razliku od Nike s početka naše priče, Pavo jede isključivo u menzi.'Mogu reći da sam zadovoljan prehranom. Ne znam zašto se ljudi žale na hranu iz menze, ne smatram je lošom. Ne mogu reći ni da je dobra, iako se zna zalomit nešto stvarno ukusno. Ovisi i o samoj menzi u kojoj jedeš', dodao je. Pavo je dobar student pa prima stipendiju koja mu pokriva većinu troškova vezanih uz smještaj i prehranu, tako da svoje roditelje 'ne košta puno'. Iako mu ponekad nedostaju Ploče i roditeljski dom, studentski život u domu ne bi mijenjao nizašto.
>> Kakva je doista situacija u studentskim domovima?
'Dom je zakon. Mislim da puno ovisi u kojem domu živiš i razlika je velika. Život u domu je jedno predivno iskustvo, mnogo ljudi, mnogo radosti, zabava, iskustava. Čovjek se osjeća nevezano, neobavezno, kao da nema briga Imaš svoj mali kutak i u njemu sve što mu treba. Definitivno nešto što se pamti cijeli život, jedno posebno ozračje, stalno si s mladima, s ljudima koji žive isti život kao i ti, dijele iste brige, iste radosti, kao da živiš u nekom odvojenom svijetu u kojem nema tih 'vanjskih' problema, televizije, loših vijesti, gladi u svijetu i slično' rekao nam je Pavo kad smo ga pitali da nam kaže pozitivne strane života van roditeljskoga doma.
Iako su naši sugovornici u različitim situacijama i imaju različite životne navike, u jednom su se složili- život u roditeljskom domu je u nekim aspektima bolji, ali studetski život van roditeljskoga doma je jedno pravo iskustvo tijekom kojeg mladi puno nauče, prije svega sami o sebi.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook