Iza administrativnih procedura, radnih dozvola i statistika o nedostatku radne snage kriju se osobne priče o odricanju, skromnosti i velikim očekivanjima. Što znači napustiti obitelj i kontinent u potrazi za dostojanstvenijim životom?
Reporter Marko Stričević, nakon što je posjetio Filipine, u informativnom programu Nove TV donosi reportaže o masovnim odlascima koji su postali dio filipinskog identiteta.
U razgovoru za portal DNEVNIK.hr otkriva što ga je ondje najviše zateklo, kakve nade i zablude prate odlazak u Europu te zašto je odgovornost hrvatske države ekonomskim migrantima osigurati, osim samog radnog mjesta, i stvarnu priliku za integraciju.
Što Vas je na Filipinima najviše iznenadilo kada ste iz perspektive Hrvatske kao njihove "obećane zemlje", vidjeli stvarne životne uvjete ljudi koji tek čekaju vizu za dolazak?
Nije me toliko iznenadilo, koliko mi se produbila svijest o kompleksnosti društvenih odnosa i težini životnih uvjeta iz kojih ti ljudi traže izlaz. Karakteriziraju ih pritom samozatajnost i skromnost, navada da ne ističu koje probleme imaju i koliko se žrtvuju. To što te stvari drže iza paravana vjerojatno i jest dio šireg društvenog problema. Iznenadili su me, zapravo razmjeri, masovnost odlazaka, a onda i informacije da je to već desetljećima, na neki način, dio fillipinskog nacionalnog identiteta. I političkog sistema.
Razgovarali ste s onima koji tek čekaju vizu za Hrvatsku. Koliko su realna njihova očekivanja o životu i radu kod nas? Postoji li jaz između percepcije i stvarnosti?
Rekao bih da postoji. Na Filipinima smo razgovarali s mnogo širim krugom ljudi od onih koji se spremaju za Hrvatsku. Većina izvan tih krugova mi je dala naslutiti da nije baš čula za Hrvatsku ili je možda čula onako kako je prosječan Hrvat čuo za Surinam.
Oni koji u nju dolaze znaju da je to zemlja u Europi, kontinentu na kojem se, prema općem dojmu, živi znatno bolje, a minimalne plaće su četiri puta veće od onih koje sada imaju. Neki se pribojavaju hladnoća, jer u životu nisu morali kupiti jaknu. Neki gledaju YouTube, ili na društvenim mrežama videosadržaje koje iz Hrvatske objavljuju zemljaci...
Čini mi se da ju doživljavaju kao uređenu, čistu zemlju. Pritom nisam siguran da se snalaze u razmjerima i relacijama. Jedna me žena bliska radniku koji putuje u Istru – inače prilično suvisla u odgovorima – pitala je li Rovinj veći od Dubaija. Ideje nekih da će za tri-četiri godine zaraditi za kućicu na Filipinima, makar i u vrlo skromnoj četvrti, ne čine mi se realnima, ali možda u toj perspektivi ne vidim sve elemente.
Posjetili ste i obrazovne institucije. Kakve su ambicije mladih Filipinaca?
Teško je smisleno uopćavati. Dojma sam da mnogi razmišljaju o odlasku, a Filipini su zemlja mladog stanovništva. Mnogo je i onih koji u želji za odlaskom iz provincije smatraju da se bolji život nalazi u Metro Manili, a to je megalopolis u kojem, prema raznim procjenama, oko petine, šestine ili čak četvrtine ljudi živi u četvrtima koje spadaju u neku od definicija sluma.
Nakon ovog putovanja, što biste poručili hrvatskoj javnosti o Filipincima koji danas rade u našoj zemlji? Što je ključno razumjeti o njihovoj motivaciji, žrtvi i očekivanjima?
Ne budimo oholi ni nadmeni pred tim ljudima. Naša zemlja nije zemlja stoljetnog bogatstva i urbaniteta. Nismo Nizozemska ni Danska. Velika većina nas, pogotovo nas rođenih u 20. stoljeću, potomci smo ljudi sa sela. Mnogima su djedovi i bake imali tek nekoliko razreda osnovne, ali su nam izgradili fakultete, bolnice, tvornice i ceste.
Filipinci koji nam dolaze prošli su na natječajima na koje se prijavljuje velik broj ljudi. Samohrane majke dolaze nam raditi prisiljene ostaviti djecu na Filipinima, a na takvu se žrtvu odlučuju jer je to jedini način da im osiguraju osnovne uvjete za život.
Neki ljudi koje smo došli posjetiti izražavali su stid zbog svog skromnog ekonomskog stanja. Nemaju se što stidjeti ni pred kime na ovome svijetu, a iz moje perspektive zaslužuju samo poštovanje. Očekujem od hrvatske države da učini sve kako bi se što bolje integrirali u društvo.
Gledatelje uskoro očekuje i reportaža Marka Stričevića u istraživačkoj emisiji Provjereno.