Više od 930 osoba plovilo je prošli tjedan Jadranom u Floti Mirno more, kako bi povezalo socijalno marginalizirane mlade i borilo se protiv predrasuda koje im otežavaju živote.
Od 1994., kad je austrijski pomorac Kristian Winkler pokrenuto Flotu mira Mirno more, ona je svake godine rasla i na tridesetu obljetnicu dosegnula svoj organizacijski maksimum od više od stotinu brodova, a njezin glas se širi među djecom poput nezamisliva sna.
Nama je super lipo
Na pristaništu u Marini Kaštela usidrili su se brodovi koji su na "Mirno more“ krenuli iz matičnih marina. Među njima je 535 sudionika i oko 400 volontera iz 28 zemalja, od čega oko trećina iz Austrije.
Sudionici vježbaju različite vještine – nabacivanje konopa, pogađanje iz vatrogasne pumpe… - uštimavaju pjesme i crtaju ležeći po podovima.
Deviza "Mirnog mora“ je da ljudi s različitim iskustvima provedu zajedno vrijeme i upoznaju se i stvaraju prijateljstva koja ih bodre tijekom cijele godine, piše novinar Ivo Lučić u Hininoj reportaži.
"Nama je dobro. Nama je super! Nama je lipo. Nama je super lipo", kaže Branko iz Centra za pružanje usluga u zajednici "Mir“ iz Rudina, koji također s još jednim Brankom iz iste ustanove vježba vatrogasne vještine.
"A večeras idemo na koncert. Tamo ćemo ludovati", govori i hvali pratitelja Iliju Teklića, kinezioterapeuta iz "Mira“.
Teklić kaže da u ustanovi imaju oko 60 korisnika na trajnom smještaju. "Vježbamo s njima. Brinemo se za njih. Oni nam to vraćaju stostruko. Vidite njihova veselja. Ovo se ne more platit", kaže.
Navečer na plaži Marine sudionici burger-partija sjede ili plešu, a vesela cika ponekad nadjača glazbu.
Koordinatorica SOS sela iz Sarajeva Amra Dulić je s još dvije osobe dovela sedmero djece. Ovo im je, kaže, drugi put da sudjeluju i oni koji su prošle godine bili nisu cijelu godinu prestajali pričati o projektu. Sklopili su poznanstva, drago im je da i ove godine vide poznate.
Svi smo na jednom brodu
Domaćin, vlasnik Marine Kaštela Joško Berket, upoznaje nas s grupom osoba koje su prisutne od prvog dana regate: osnivačem Kristianom Winklerom i obitelji Bartel, tadašnjim izbjeglicama iz Sarajeva.
Kristian je, kaže, radio na jahti 1991. i morao posao napustiti zbog rata. Poznaje sve na Murteru i ima dosta prijatelja.
"Žena jednog prijatelja me nazvala noću telefonom u Beč, plakala je i rekla da je bilo bombardiranje na mjestu gdje se njezin muž nalazi i da ne zna je li još živ. Bilo je strašno. Bio sam mlad, živio sam kako žive mladi momci, puno se pije, disko i djevojke. A u tom trenutku doživite tugu ljudi koji su izgubili nekoga u ratu. Bila su to stvarno mračna vremena. Nikome nisu učinili ništa nažao. Ali bombe su dolazile. Morao sam učiniti nešto protiv rata, za mir", objašnjava.
Činilo mu da nema ništa bolje nego da različita djeca budu na jednom brodu, da se upoznaju i međusobno cijene.
Početkom tjedna su se svađali, a onda, nakon nekoliko dana, radili zajedno. Bilo je vrlo uspješno. I to je bio razlog zašto su svi u ovom projektu htjeli nastaviti, kaže i zaključuje da je vrlo sretan i ponosan.
Mnogi su rekli da je nemoguće, ali ako jedan sanja, a drugi ga podržavaju, uspjet će, kaže Radmila Bartel, koja je sudjelovala u organizaciji na razne načine, kao i muž Jadran. Sin Davor je krenuo na Flotu mira s deset godina i danas je kao gost na nju došao iz Novog Zelanda, gdje živi.
Predsjednik Flote mira "Mirno more“ Andreas Bauer sudjeluje od 2010. godine, a od 2019. je glavni organizator. Flota je narasla i dosegla organizacijski limit. Kaže da na pripremama za regatu grupa od oko 70 osoba radi volonterski cijelu godinu. Trošak od oko 600.000 eura osiguraju sponzori i prijatelji.
"Imamo puno različitih sudionika s traumama i s fizičkim potrebama i moramo imati različit pristup. Ali, sve je dobro organizirano i iz ustanova iz kojih dolaze djeca, mi to uklapamo u zajednicu i otvoreni smo svima koji imaju potrebu pomoći", kaže šef regate.
Dolje predrasude
Vrhunac "Mirnog mora“ je bila priredba "Fešta mira“ u srijedu navečer. Na njoj su sudionici plesali, svirali i pjevali. Gotovo u svakoj točki grupe su sastavljene iz raznih područja i od ljudi raznih sudbina. Nepokretni u kolicima na plesu sudjeluju zajedno s najpokretljivijima.
To je inkuzija, ističe jedan od domaćina, dok su djevojčice s Kosova širokim pokretima i osmijesima plesale srpsko kolo.
Potom je osvanulo kišno jutro i stjeralo sudionike na brodove. Ipak, više ih je hodalo po kiši s kabanicama ili bez njih, bosi ili tek u japankama, tražeći prijatelje, zaobilazeći crteže koji su ostali po podu pristaništa, s imenima simpatija i desecima srca.
U svakoj prilici organizatori Flote mira naglašavaju važnost uklanjanja društvenih predrasuda. Što su to predrasude i kako ih ukloniti?
"Predrasude su da dijete nešto ne može, a ono može što i druga djeca, samo mu treba više pomoći. Zbog tih predrasuda mi smo svugdje nailazili na otpor. Ulagali smo sve to vrijeme kao roditelji, cijela obitelj, prijatelji. Od prvog dana ga odgajamo kao da je dijete bez poteškoća. I hvala Bogu to se sad vraća", kaže Milena Bošnjak iz Splita, majka 22-gdišnjeg Antonija s Downovim sindromom.
"Antonio sad može apsolutno sve. Mi smo svi sretni, ispunjeni, drugačije gledamo na sve. Naučili smo da moramo živjeti drugačije, biti veseliji i otvoreniji. I to mi je najveća vrijednost. Kad vidite kako oni sve grle, sve ljube. To je iskreni zagrljaj. Dade vam neke energije, snage, volje, da si najtužniji na svitu", objašnjava gledajući duboko u oči.
Grozdana Radić iz Vrgorca, majka Marina koji ima slične probleme, kaže da su opservacije u školi postavljene eliminacijski: traže što dijete ne može raditi, a ne što može. "Ta su djeca u vrtiću i školi izolirana i osjećaju da su odbačena. I nikad ne možeš to nadoknaditi. Da mi imamo pola pogleda na život kao oni, bio bi svijet puno drugačiji", zaključuje.
Kako Antonio, koji je završio turistički školu, provodi dane? "Guštan, pivan, veselim se i to je to." Ljutiš li se na koga? "Na nikoga nisam, nikoga, ne. Dragi Bog nas čuva i to je to", kazao je kao da se to samo po sebi razumije. Marinu je bilo najvažnije što je Hajduk dobio jedan nula protiv Dinama. "Livaja je bio dobar. Imam dres Livaje", kaže nam.
Obitelji blagoslov
Na susjednom brodu je ekipa iz Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu Bakovići iz srednje Bosne.
Ilenu Križanac život nije mazio. U ratnom stradavanju izgubila je muža, ostala s četvore djece i psihički oboljela. Jedan sin je izvršio suicid, a ostalo troje je, kaže, hvala Bogu, njezin brat u Njemačkoj izveo na pravi put. Žali se da kao udovica Domovinskog rata nije ostvarila pravo na muževu mirovinu.
Na pitanje kako izgledaju predrasude na bosanski način, odgovara: "Doživljavaju nas kao čudake, ali mi se borimo. Pijemo redovito terapiju, radimo, Boga molimo, svak po svojoj vjeri."
Kaže da bi inkluzija za nju značila da im se osigura više radnih mjesta. "Ali, invalide obično nigdje ne primaju na poslu. Ovdje je nam je divno. Posebno za mlade".
Na kraju, jedrilice počeše isplovljavati jedna za drugom. Slijedi ih trabakul Šćedro, koji potom promiče na čelo brodova. Dok su plovili kaštelanskom rivijerom, kapetan Berket objašnjavao je znamenitosti zaljeva, u koje utiskuje iskustva s Mirnim morem.
Kaže da je Marina Kaštela domaćin flote 11 godina i da toliko sreće nije doživio ni u jednoj drugoj prilici. Nitko se ne zna radovati kao ta djeca. Za njegovu obitelj, koja je sve do jednog u uključena u organizaciju, kaže da je Mirno more veliki blagoslov.
"Evo dižu jedra, u znak mira", uzbuđeno će Berket.
Na prolazu prema otvorenom moru između otoka Čiova i Marjana, Šćedro je zaokružio prema Marini, a brodovi sa sudionicima su se počeli odvajati i nastavljati ploviti prema matičnim lukama. S paluba jedrilica mahali su jedni drugima, a zatim se dugo nastavljali opraštati radio vezama. Do sljedeće godine.