Za sulude iznose iznajmljuju se šupe, a oglasi u kojima se traži do 300 eura namijenjeni su stranim radnicima. Tako u stan od 50 ili 60 kvadrata uzmu i petero, šestero i više njih. Stanovi po većim turističkim mjestima u pravilu se podstanarima iznajmljuju isključivo do 1. lipnja. Nakon toga stanari idu na cestu jer dolaze turisti, a s njima i veći profit.
Cijene najma u Zagrebu u odnosu na prošlu godinu porasle su od 20 do 30 posto. Stanova na tržištu nedostaje, a mnogi najmodavci našli su način da dođu do brze zarade. Sve više njih tako stanove iznajmljuje po krevetu, i to po cijeni od 250 eura po radniku.
Zbog svega toga sve je teže doći do unajmljenog stana po prihvatljivoj cijeni. Gorući je to problem cijele Hrvatske. Što zbog turizma i apartmanizacije, što zbog priljeva stranih radnika. Hrvatska konkretnu stambenu politiku nema, a mladi se pitaju kako do krova nad glavom.
Laura Andrić prije skoro dvije godine unajmila je garsonijeru od 27 kvadrata. Plaća je 330 eura plus režije. No stan je u Zaprešiću, a Laura radi u Zagrebu. Stan u metropoli nije si mogla priuštiti jer bi za sličnu kvadraturu trebala izdvojiti oko 500 eura plus režije.
Cifre samo rastu
"Na svašta sam nailazila, iskreno. Ljudi iznajmljuju za masne pare doslovno šupe, polunamještene stanove ili tipa uređena samo kuhinja, a spavaća soba krš i lom, spavaš na kauču starom pedeset godina i takve stvari, a cifre samo rastu", ispričala je novinarki Provjerenog Nikolini Cetinić studentica Ariela.
I Ariela i Laura u Zagreb su došle iz Slavonije. Laura se u potrazi za poslom ovamo doselila prije četiri godine. Tada su, govori, cijene bile donekle prihvatljive.
"Tad sam živjela na Srednjacima, stan sam plaćala 2500 kuna s režijama", objasnila je Laura, koja je stan zbog previsokih cijena u Zagrebu ipak morala potražiti u Zaprešiću.
Nema smisla
Svaki dan do posla i natrag putuje javnim prijevozom. U prosjeku sat i pol. Nije zgodno, ali drukčije ne može. "Prosječna plaća nas mladih je tisuću eura, meni ode mjesečno 40 posto plaće na stanarinu i ovo ostalo na život. Tu su i režije. Nema smisla", priča Laura.
Ako se i pronađe stan koji je cjenovno prihvatljiv, najčešće nije u potpunosti funkcionalan.
"Sve sam morala s tatom popravljati, od poda do stropa. Od žarulja do polica, sve je bilo starinski, i trebalo se malo renovirati i uložiti u taj stan i tome nikad kraja", ispričala je Ariela, koja je prije nekoliko tjedana krenula u potragu za novim stanom.
Polog - solidna plaća
Uz osnovnu cijenu najma traži se polog i do dva mjeseca unaprijed, a nerijetko i agencijska provizija. "Imala sam situaciju da me jedna agencija tražila sveukupno s pologom, najmom i agencijskom provizijom 1200 eura da iskeširam prvi mjesec. To je nečija solidna prva plaća", priča Ariela.
Problem je to koji sve više muči one koji svoj život planiraju u Hrvatskoj.
"Prosječni hrvatski građanin, pogotovo mlađi čovjek koji tek stupa na tržište rada i zasniva obitelj, gotovo mora pasti u nekakvu situaciju siromaštva da bi mogao imati mjesto za stanovanje. Onda se mladi ljudi jednostavno nalaze u situaciji da niti mogu unajmiti stan, niti ga mogu kupiti jer su kreditno nesposobni, odnosno nemaju čak ni dovoljno veliku plaću", objasnio je demograf Marin Strmota.
Apartmanizacija i u Zagrebu
Da su cijene najma podivljale, pokazuju i europska istraživanja. Prema Eurostatovu izvješću, najamnine su u posljednjih pet godina porasle za čak 60 posto. Jedan je od razloga i to što stanova za dugoročni najam na tržištu gotovo pa i nema.
"Apartmanizacija je u Zagrebu čak napravila nered na tržištu nekretnina jer su mnoge jedinice za dugoročni najam prešle u kratkoročni. Imali smo i potres koji je obrisao određeni broj stanova s tržišta. Na moru su drugi razlozi, a glavni je, naravno, turizam i još kad se to ukombinira s gradovima koji su i sveučilišni, onda znamo koji je problem, a problem je što za dugoročan najam tamo jednostavno više nema stanova", objasnila je Lana Mihaljinac Knežević iz Udruženja poslovanja nekretninama HGK-a.
Pomutnju na tržištu uzrokovao je i priljev stranih radnika. "Bez nekakvog strateškog promišljanja uvozi se radna snaga, koja je, naravno, potrebna i oni moraju doći raditi, ali nije se razmišljalo gdje će ti ljudi stanovati", dodaje Mihaljinac Knežević.
Krevet po 250 eura
Mnogi su baš u tome vidjeli način da dođu do brze zarade. U stanove od 50-ak kvadrata tako se smješta i po desetero ljudi, a naplaćuje se od 200 do 250 eura po krevetu.
Zbog takve situacije sugovorniku Provjerenog doslovce je uvjetovano - ili plati 1200 eura najam ili možeš van.
Velika pljuska
"Stanarina je počela sa 600, pa se digla na 700 i nešto eura, pa 800 i sad je tisuću. Nakon tjedan dana doslovno je nazvao i rekao da ipak je stanarina 1250 eura. Nismo to nikako očekivali, pogotovo zato što smo šest godina uredni platiše. I sad da vas se onako zamijeni sa 15 stranih radnika nakon šest godina, to je stvarno jako, jako velika pljuska", rekao je.
Za njega kao i za mnoge kupnja stana i dalje je nedostižan san. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna cijena kvadrata u Hrvatskoj za novogradnju iznosi 2342 eura, što je ujedno i najskuplji iznos po kvadratu u povijesti.
"To je apsolutno preskupo i mislim da si to nijedan prosječan čovjek ne može priuštiti. Već posljednja dva tjedna aktivno gledam posao u Nizozemskoj i Švedskoj i stvarno ne vidim razlog zbog kojeg bih ja ostao ovdje gdje radim praktički za stanarinu za nekog drugog, a sam sebi ne mogu omogućiti stan", rekao je za Provjereno.
Mjere pomoći dižu cijene
Visoka inflacija, kamatne stope, ali i porast stanova za kratkoročan najam učinili su svoje. Država, čini se, nije. Dosadašnje mjere, primjerice subvencije stambenih kredita, nisu dovele do značajnijih pozitivnih promjena.
"Mjere koje ljudima daju višu platežnu moć, bilo subvencijom kredita, bilo nekakvim vaučerom, bilo nekakvim određenim iznosima, da pojednostavim - uvijek pridonose rastu cijena", kaže Lana Mihaljinac Knežević.
Posljednje mjere o kojima se govorilo u vidu stambene politike bile su subvencioniranje najamnina za mlade i mlade obitelji. Ipak, demograf Marin Strmota upozorava kako je mjera subvencioniranja kratkoročna, a uz to i podiže cijenu stanovanja, pa se efekt subvencije gubi.
"Ako to stavimo u kontekst ovog doseljavanja stranih radnika, koji je sad zapravo najjači utjecaj na stanovanje jer imate doslovce po desetak tisuća ljudi koji doseljavaju u Hrvatsku, nemate stanova za iznajmljivanje, tako da se postavlja pitanje što subvencionirate", priča Strmota.
Što se točno nudi?
Većini takve mjere i dalje neće riješiti problem. Ekipa Provjerenog istražila je zato ponudu stanova u Zagrebu. Za 300 ili 400 eura eventualno se mogu pronaći garsonijere, i to u prilično lošem stanju. Za cijenu do 300 eura uglavnom su samo stanovi koji se iznajmljuju radnicima ili apartmani za dnevni najam.
U stan od 89 kvadrata primit će od šest do osam radnika. I mjesečno zaraditi od 1500 do 2000 eura.
Najmoprimce na obali muče drukčiji problemi. Većina njih zbog sezone iz stanova uskoro mora van. Pronaći dugoročni smještaj u turističkim središtima gotovo je nemoguće.
Najmodavci koji stanove iznajmljuju dugoročno plaćaju porez na dohodak po stopi od 10 posto i odgovarajući prirez. Oni koji iznajmljuju stanove na bazi dnevnog najma, a posjeduju maksimalno 20 kreveta, mogu koristiti paušalno oporezivanje. Dakle, porezno opterećenje dugoročnog najma višestruko je veće od dnevnog najma.
Stan zvan čežnja
"Vrlo je važna nekakva destimulativna porezna politika za rentijerstvo, da se nekako ograniči i stavi u nekakve okvire, da se ograniči čak i ta kapitalizacija viška zarada u nekretninski biznis, pa bi onda čak trebalo govoriti o nekakvoj standardizaciji stanovanja, znači propisivanje nekakvog minimalnog standarda, možda kvadrature samog stana ako govorimo o ljudima sa djecom i slično. Postoji cijeli niz mjera i na državnoj ili na lokalnoj razini", smatra Strmota.
Veći gradovi postali su žrtve apartmanizacije. Oni koji daju stanove u najam radije iznajmljuju strancima. Stambenu politiku nemamo. Tek nedostatne pokušaje pojedinih gradova da gradnjom stanova za najam barem donekle pomognu onima koji su već dulje vrijeme očajni. No jedno od temeljnih ljudskih prava, ono koje podrazumijeva krov nad glavom, divljanjem na tržištu nekretnina mnogima je postalo nedostižno.