U utorak je nova grupa od dvadesetak ukrajinskih izbjeglica stigla u Motel Plitvice. Većina ih ne zna ili slabo govori engleski, ali ih je dočekala volonterka Tetyana Fuderer, koja u Hrvatskoj živi 24 godine. Ona je doktorica znanosti i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
"Stalno je neka grižnja savjest da si premalo napravio, da bi mogao još više. Koji put ne znaš što", rekla je Fuderer.
Radoslav Crljenak je, kaže, znao od prve. Njemu potpuno nepoznatu obitelj iz Harkiva, vlastitim automobilom dovezao je iz Ukrajine u Zagreb.
"Tri dana su putovali vlakom. Spavali su pored WC-a. Tri dana su čekali u Livovu na stanici da netko dođe po njih i spavali su po klupama", rekao je.
Zajedno s dvadesetak volontera koji su se povezali preko Facebook grupe "SOS Ukrajina", formirao je konvoj kojim su po izbjeglice krenuli do ukrajinsko-mađarske granice. Manji broj njih odlučio je i prijeći granicu i zaputiti se do Lavova.
Maja Škrinjar je volonterka koja je skupa s Radoslavom potegnula do Livova. I dok je on prošao prije par sati, oni su zapeli na mađarsko-ukrajinskoj granici.
"Ima jako puno žena s bebama koje su krenule na put iz Kijeva, koje su izmučene, koje imaju po jednu torbicu sa sobom. Nose dijete u jednoj ruci, torbu u drugoj", rekla je kroz suze.
Čekaju da se riješe papiri, o umoru ni ne razmišlja. Iako priznaje, nije spavala danima. Kada nakon 12 sati konačno dočekate trenutak u kojem možete prijeći granicu, nema veće nagrade. Pred njima je još sedamstotinjak kilometara do Zagreba.
Mala vojska volontera pomaže Ukrajini
Hrvati su prije 30 godina bili u sličnoj situaciji u kojoj su Ukrajinci danas, smatra volonterka Doris Osrečak. Neki novi klinci, generacija s više sreće, sada simbolično vraća dug pa su višak svojih igračaka odlučili pokloniti malenim izbjeglicama.
"Ima jedna velika vreća i svaka igračka je posebno zapakirana tako da svakom djetetu bude gušt kao da je dobilo poklon za Božić ili za rođendan", rekla je Doris.
Sve to sakupilo se u samo jednom danu nakon jedne Brunine objave na Instagramu u kojoj je pozvao ljude da doniraju igračke za malene Ukrajince. I nije to prvi put da čini nešto takvo. Na društvenim mrežama okuplja pravu malu vojsku volontera, običnih malih ljudi koji kaže nikada ne iznevjere. I sam je, priznaje, imao teško djetinjstvo. Nešto što te obilježi, odredi kao čovjeka.
"Osjetio sam što to znači gledati nekoga tko ti pomaže, tko ti želi dobro u životu. Kao mali već sam shvatio da taj netko je velik u mojim očima, a i htio sam već tada biti upravo tako svim tim ljudima", rekao je Bruno Lerotić.
Ništa mu oko organizacije brojnih humanitaraca nije teško. Kada vidi na kakav odaziv nailaze njegove akcije, kaže, odustajanje ili usporavanje nije opcija.
U brigu o izbjeglicama se uključio cijeli kvart
I dok se na jednom kraju grada kombi puni igračkama i dobrotom, na drugom kraju jedan je kombi sve što je jednoj obitelji iz Harkiva ostalo. Tata Konstantin vozio je 36 sati u komadu kako bi od rata spasio svoju osmeročlanu obitelj. S papirićem u ruci i adresom stigli su u zagrebačke Gajnice, kod Mislava koji ih je primio u svojoj kuću. Prijatelji su njegovih prijatelja, a on ni trena nije dvojio što treba učiniti.
"Došli su ispred naše kuće i tada smo ih prvi put u životu vidjeli, kao i oni nas. Imamo slobodan stan koji smo im dali i kompletno smo ih opskrbili i upoznali smo se", rekao je Mislav Horvat.
Onda se spontano u brigu o obitelj Panov uključio cijeli kvart. Nabavili su im odjeću i obuću, a kod Slavena u pizzeriji ručak ili večera su obavezni.
"Ja sam stvarno svašta prošao u životu, ali meni nema veće sreće nego nekom pomoći. Osmijeh, iskreno od srca da ti se nešto kaže, od toga nema ništa ljepše u životu", rekao je Slaven Škarika.
Trenutačno su smješteni u Motelu Plitvice kako bi im Crveni križ riješio papire, a onda će im ekipa volontera pomoći pronaći smještaj.
"Mislim da su to jako dobri i topli ljudi i kada smo došli. Nismo mogli vjerovati da se toliko ljudi brine za nas. To se sam Bog brine za nas", rekao je Konstantin Panov.
Svojoj hrvatskoj obitelji, ljudima koje do jučer nije ni poznavao, Konstantinova se obitelj, stidljivo priznaje, nikada neće moći dovoljno zahvaliti.
Biti čovjeku čovjek i utočište u nevolji. Jučer smo to bili mi, a sutra to mogu biti naša djeca. Dok je ljudi kao što su volonteri iz ove priče, svijet možda ima šansu ipak postati bolje mjesto.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr