Starost su zamišljale potpuno drugačije. A onda se dogodio život. Djeca su otišla svojim putem, muževi umrli, susjedi se odselili, a one ostale same.
Kad se ne osjeća dobro, 85-godišnja Ljuba iz sela Bojna u okolici Gline upali svjetlo. Ako umre, kaže, barem da ne ode u mraku. Slično razmišlja i baka Barbara. Ima 78 godina i živi u jednom zagrebačkom domu za starije, no i ona je zapravo sama. Iako ima kćer, šestero unučadi i ni sama ne zna koliko praunučadi, u domu je posjećuje jedino bivša susjeda. Uza sve teškoće koje godine sa sobom nose, Ljuba i Barbara slažu se u jednom:usamljenost je najgora. A gledajući njih, teško je sa strahom ne zapitati se kakva starost i nas čeka.
Ljuba je jedna od tek šest stanovnika Bojne, sela dvadesetak kilometara udaljenog od Gline, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom.
Danima nitko ne navrati. Povremeno tek policija koja čuva granicu.
Ne osjeća se, kaže, najbolje, ali neugodno joj je ležati dok su gosti u kući. Iako rijetki, za njih uvijek ima spremno nešto za ponuditi. Tako mora, tako je odgojena. Da pazi na druge. Pa i na psa - svoje jedino društvo.
Najgore je biti sama, kaže Ljuba.
"Veli neko, divani, veli sama. Kako bi, ja reko, sama divanila? Onda se osjećam kako da nisam ja sva svoja", tužna je Ljuba.
Pamet je još dobro služi, noge baš i ne. Otkako joj je prije sedam godina umro suprug, živi sama. Do prve je trgovine više od 20 kilometara, ali to joj je manji problem.
Ne boji se ni vuka, ni divljih svinja. Strah je samo da bi mogao naići kakav pijanac i napasti je.
Najteže joj je ipak što ne može do svoje djece, ni oni do nje.
Mlađi sin živi u Beogradu i u posljednje vrijeme dolazi češće. To joj je najveća sreća. Stariji je u Americi. Svoj je čovjek, kaže, s ponosom i sjetom u glasu. Sretna je što unuke bar na slikama gleda.
Baka Barbara koja pak ima šestero unučadi i barem toliko praunučadi, takvu sreću nije osjetila. Uz četristotinjak korisnika koliko ih boravi u Domu za starije osobe Maksimir, ona je zapravo sama.
78-godišnja Barbara Šprah priznaje da joj nije svejedno.
Mobitel ima, ali nitko je ne zove osim susjede koja joj je, kako ističe, jedina obitelj.
Posjeti je i sad u domu i to je ono što je, priznaje baka Barica, drži na životu. Vjera joj pomaže, daje snagu da prihvati sve teško što život donese. Pa i usamljenost koja nosi najstrašnije misli.
Kćer koju živi u Austriji nije vidjela više od 20 godina. Povremeno su se znale čuti, ali sada je i to prestalo.
"To je jedna velika unutra tuga…" zaključuje Barbara.
Psihologinja Biserka Budigam iz Sindikata umirovljenika naglašava kako je danas drukčiji ritam života.
"Mladi imaju puno više obaveza, sve se promijenilo. Drugačiji je zapravo život obitelji. Stariji ostaju sami, jer mladi žele živjeti drugačije i to je normalno i ne može im nitko zamjeriti", mišljenja je Budigam.
No usamljenost koja ostaje nije samo težak osjećaj nego i ozbiljan zdravstveni problem. Istraživanja su pokazala da upravo usamljenost i s njom povezan osjećaj tuge povećavaju rizik od srčanih bolesti, dijabetesa i raka.
U Hrvatskoj u samačkim kućanstvima živi više od 183 tisuće osoba starijih od 65 godina.
S manje otuđenosti, a više brige jednih prema drugima. I dok mi trčimo za poslom, zaradom, boljim životom za sebe, oni s nadom i ljubavlju čekaju nas. Kakvi to ljudi, susjedi, rodbina, djeca moramo biti da ih pustimo da prije dočekaju smrt nego radost ponovnog susreta. Gledajući njih, pitate li se ikada kakva starost nas čeka?
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr