Prije tri tjedna u jednoj se školi gledalo Provjereno. A u srcu jedne učiteljice ponos. Crteži, paket namirnica i posebne poruke za dedu Iveka. I brižno zapakirani znaci pažnje od potpunih stranaca…
Dvadeset i jedan dan. Toliko je bilo potrebno da se sve ono ružno i teško što je život donio zbog vas barem malo ublaži, postane lakše.
Upoznali ste ga prije tri tjedna, 73-godišnjeg Ivana, čovjeka koji svoju starost živi u sedam kvadrata drvene kućice koju naziva domom.
"Sirotinja sam po tome u čemu živim. Vidite i sami u čemu spavam. Nemam kupaonice, nemam tuša, nemam ništa. Iz lavora se perem", rekao je tada.
Ljeti se nekako i može živjeti, ali čim zima zakuca na vrata, život postaje daleko teži. Kad noge više ne služe najbolje, i unijeti drva je problem. Stara peć ga još nije iznevjerila. Toplo je koliko može biti, kaže, uz vrata koja se jedva zatvore i zidove pune rupa.
"Preko dana nekako prođe, ali noći su hladne i tu je hladno jer ništa ne dihta", rekao je Ivek.
Bilo bi lakše uz televizor, priznaje, ali on češće ne radi nego što radi. Struje nema, a stare solarne ploče zimi malo znače. Dani su kratki i rijetko kada sunčani. "Ja ću sad do ljeta ili proljeća biti u mraku. Jadan i bijedan život, ali šta mogu. Moram živjeti", rekao je.
Živi od nešto više od 2000 kuna mirovine koju je zaradio kao referent u jednoj velikoj tvrtki. 810 kuna otpadne na kredit kojim je kupio komad zemlje u Blaškovcu, nedaleko od Zagreba. I koliko god teško bilo, još se nije dogodilo da je bio gladan.
"Uvijek se tješim i tješit ću se da ima daleko gorih slučajeva od mog. Dovoljno vam je otići na Glavni kolodvor, gdje spavaju oni beskućnici. Mene netko pokuša i uvrijediti i kaže mi da sam beskućnik, a ja ipak imam. Nisam na kolodvoru", rekao je Ivek tada.
Pomogli su mu otplatiti kredit
Učiteljica Nevenka Dimač svojim je prvašićima pokazala prilog o, kako ga od milja zovu, "dedi Iveku". Zauzvrat je dobila reakcije od kojih bi svaki učitelj pucao od ponosa.
"Nekoliko trenutaka je bila emocionalna pauza u kojoj su oni zaista šutjeli. Skupljali su u sebi te dojmove, a onda je bilo 101 pitanje i, naravno, bili su jako sretni kad sam rekla da ćemo mi njemu pomoći. Skromno, ali od srca", ispričala je Nevenka, učiteljica Osnovne škole Voltino.
Najviše im se svidjela Ivanova kujica Rexica, pa se i ona našla na crtežima koje su male ruke crtale posebno za Ivana. "Svatko je nacrtao kako bi htio da deda Ivek ima lijepu kuću", rekla je Nevenka reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Kutija s hranom i potrepštinama brzo se napunila, a djeca su pripremila i posebno iznenađenje.
Da se tako, malim stvarima i sudbinu po sudbinu, svijet mijenja nabolje, jako dobro zna Marijana iz udruge Dobra volja. Prije tri tjedna Ivanu su članovi udruge pomogli da otplati polovicu kredita. Nakon priloga Provjerenog uplatama koje su stizale na Ivanov račun riješena je i druga polovica.
"Svi su htjeli pomoći dedi Ivanu. I, hvala Bogu, pomogli su i riješio se kredit i on je jako sretan. Odveli smo ga u šoping, odveli smo ga na šišanje, pranje kose. I tek je drugi dan bio svjestan svega toga. Onda nas je nazvao i plakao od sreće", rekla je Marijana Matešić iz udruge Dobra volja.
No iznenađenjima tu nije kraj. Dok Marijana pakira pakete u sklopu blagdanske akcije koju provodi udruga, jedan poseban paket čeka na dostavu.
Pisma i pokloni prvašića
Na posjete se Ivan posljednjih dana naviknuo. Bilo ih je desetak i veseli ga društvo. Njegov osmijeh je širi nego prije tri tjedna. S nestrpljenjem je čekao još jedno iznenađenje.
"Kao da je iz Amerike, tak je spakirano", rekao je. Uz čarape i namirnice, tu je i pismo.
"Dragi gospodine Ivek, ja se zovem Olgica. Ovo što Vam šaljem, nadam se da će vam bar malo pomoći. Ja Vam želim, kao i moj suprug, puno zdravlja i Božjeg blagoslova", pročitao je Ivan pismo.
"Oduševljen sam i iznenađen. Zahvaljujem svima koji misle na mene, koji su dobrog srca", rekao je Ivan.
Ako ništa drugo, bit će i malo toplije jer tu su i nova vrata. Dobro se zaključavaju, kaže. Kada su mu ih donijeli dečki iz jedne tvrtke iz Zeline, nije mogao biti sretniji. Puno je srce da punije ne može biti. Dobio je punu kutiju dječjih pisama i crteža te poruku na mobitelu.
"Ma oduševljen sam tom djecom. Koliko oni pažnje posvećuju i koliko su se potrudili za crteže, lijepe crteže koji će mi biti vječno. Čuvat ću, čuvat ću to da imam za uspomenu", rekao je.
Znao je da će mu doći ekipa Provjerenog, pa se i on pripremio. U rukama je cijelo vrijeme strpljivo čuvao popis onih kojima je htio zahvaliti. Žao mu je, kaže, što nema imena i adrese više od 300 ljudi koji su u protekla tri tjedna uplatili novac na njegov račun jer bi im i osobno pozivom želio zahvaliti. Jednom mladiću posebno.
"Jedan student, to me je jako dirnulo. Ja znam što znači biti student i još je podstanar i uplatio mi je preko računa u banci 10 kuna", rekao je Ivan.
Život ga je naučio na preživljavanje uz kredit, na rubu šume, u samoći i bez struje. Onda ga je iznenadio dobrotom nepoznatih ljudi koji su mu otplatili kredit, toplinom dječjih srca i brigom onih koji su uvijek tu da uskoče.
"Vidim da nisam usamljen, vidim da nisam odbačen", rekao je.
Emisiju gledajte četvrtkom na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr