Umjesto teta i prijatelja u vrtiću, Leon ima sestre s odjela koje zove tetama i bolničke cimere s kojima dijeli dane i medicinske dijagnoze. No on je, kažu u bolnici, sretno i voljeno dijete.
Mezimac koji se svima na odjelu pedijatrijske kardiologije KBC-a Zagreb od liječnika preko sestara do spremačica zavukao pod kožu. Reporterka Provjerenog Maja Medaković donosi priču o dječaku čije je bolesno srce osvojilo brojna druga.
"Fina su jaja, sirni namaz i kakao i jutros nema prigovora", kazao je učenik medicinske škole na praksi Albin. Uz mito u obliku autića, sve je ukusnije pa i bolnički doručak.
Leon ga jede pola života, koliko je u bolnici na odjelu koji je mnogim Albinovim kolegama među emotivno najzahtjevnijima na praksi.
"Teško je za gledati, ali ovako za raditi s njima je super. Stvarno", navodi Albin i dodaje da je najljepše: "Kad dođe netko kao Leon i onda je cijelo vrijeme nasmijan bez obzira na sve i to uljepša dan".
O Leonu brinu medicinske sestre
O Leonu brinu medicinske sestre, a među njima je i sestra Vesna. Uljepša li kupanje dan više Leonu ili sestrama koje o njemu brinu, teško je reći jer svi mu se jednako vesele. Pa čim sestra Vesna odlijepi elektrode od holtera koji je nosio noću, Leon ide ravno u kadu.
Nije kao kod kuće, ali trude se koliko mogu. Pa je umjesto večernji, njima kupanje jutarnji ritual. Leon bi neke stvari ipak radije preskočio.
"Radije operemo patkicu nego kosu, ali nikad ne plačemo", otkriva sestra Vesna i dodaje da Leon nikad ne plače.
Ima tri godine i četiri mjeseca
Prošao je previše da bi plakao na sitnice. Ima tri godine i četiri mjeseca i jedno je jasno - Leon je šarmer kakvog svijet nije vidio. Na odjelu zagrebačkog Rebra na kojem liječe dječja srca, srca sestara on je već davno osvojio.
"To je stvarno anđeo od djeteta. On sam po sebi tako puno daje - osmijeha i ne znam, baš je toplo dijete. Onda, on pozdravlja, otvara vrata. Kad je neko čašćenje, onda je s nama", dodaje sestra Vesna.
Zna biti i svojeglav, kaže, ali dodatna pažnja koju su donijele kamere Provjerenog je nešto u čemu uživa.
Uz Leona je njegova majka Barbara
Na drugom dijelu grada, Leonova majka Barbara Horvat se sprema ostatak dana provesti uz njega, na odjelu. Barbara ili mama Bajbi, kako je Leon zove, ima 28 godina i posljednjih godinu i pol živi život kakvom se nije nadala, kakav niti jedna mama ne bi trebala živjeti.
"Ja se sama sebi čudim da nisam završila na hitnoj ovih godinu i pol. Mislim ne da ja sad ne jedem, da ja ne brinem o sebi nego samo od tih šokova od plača i brige i nespavanja", navodi Barbara.
Kada je s godinu i osam mjeseci njezin Leon završio na hitnoj jer je par dana slabo jeo i puno spavao, mislila je doma su za dan, dva, pet najviše.
No nije bila riječ o virozi. Leon je odmah smješten na intenzivnu. Bio je životno ugrožen. "Prošli smo svašta, ti prizori i to sve. Nije lako", dodaje.
Rijetke operacije
Leonovo srce bilo je uvećano i nije dobro radilo. Prebačen je na Rebro gdje je gotovo pa odmah stavljen na listu za transplantaciju. Vijesti koje su mamu Barbaru ostavile u šoku i suzama.
"Transplantacija srca je metoda koja se radi relativno rijetko. I radi se rijetko zato što si svjestan da srce ne možeš dobiti tako lako pa onda koristiš sve druge metode liječenja kirurške, kroz preponu, ovakve, onakve da to čuvaš zapravo za ono kad je sve iscrpljeno. Tako da tih slučajeva nema puno", navodi pročelnik Zavoda za pedijatrijsku kardiologiju KBC Zagreb Daniel Dilber.
Od 2011., kaže Dilber, kada je na Rebru izvedena prva transplantacija srca kod djece, do danas obavljene su ukupno 24. U prosjeku dvije godišnje.
Za Leona stigao novi život
Leon je kopnio. Hoće li dočekati novo srce pitanje je koje si je postavljala svaki dan. U stanu prepunom igračaka, ali bez njega sablasno tihom. Nakon predugih deset mjeseci, dok je druga obitelj oplakivala svoje dijete, ona je gledala kako za njezinog jedinca stiže novi život.
"Ja sam stajala ispred bolnice i čekala taj kombi i policijski auto u pratnji. Nema ljepšeg prizora kad dolazi kombi na kojem piše Transplantacija Zagreb, najobičniji kombi, a ti znaš da je unutra to malo srce u onom frižideru", govori Barbara.
Leonovo srce slušaju svaki dan
Leonovo srce u bolnici slušaju svaki dan. I iako nakon transplantacije stvari nisu išle onako kako su liječnici željeli pa je nekoliko dana Leon bio priključen i na ECMO aparat, takozvano umjetno srce, sada je dobro, kaže Nikolina Barić, specijalizantica pedijatrije.
Leon zna što je stetoskop i kako mjeriti tlak pa ni ne čudi, uz smijeh kaže Nikolina, da i među specijalizantima ima poseban status.
Doma će kad se tlakovi još malo ustale, a do tada trči na hodnik gdje ga čeka fizioterapeutkinja Danijela Hrgović.
Netko ga uvijek pazi
Puhanje balona Leonu je igra, a teti Danijeli važna vježba koju mora raditi s djecom s transplantiranim srcem. Upravo zbog toga i svih problema koje je imao, Leon i jest sitniji od svojih vršnjaka, ali energije, kažu sestre, ima za barem troje djece. Pa dok druge obavljaju svoje poslove po odjelu, netko ga uvijek pazi.
Neke su stvari ipak uvijek iste. Žicanje. Pa kad ga nema na hodniku, one uvijek znaju gdje ga mogu pronaći. Tamo gdje se jede.
Teško mu je odoljeti
Priznaju i same, teško mu je odoljeti. Pa se na odjel donose i posebne poslastice samo za njega. Krijumčare slatkiši i jagode, ali i dijeli ručak iz dostave. Navode da Leon žica ono što se njemu svidi.
"On ti se podvuče pod kožu i jednostavno ne možeš drugačije nego tako", otkriva medicinska sestra Tatjana Prisuda.
Nema tu distance i profesionalnosti, kaže Tatjana ili Tanja, kako je svi na odjelu zovu. Kad su djeca u pitanju, ograda nema. Vežeš se, za neke posebno. Leon je, kaže glavna sestra Jasenka Mikulić, njihovo dijete.
"On svako jutro na primopredaji ćiri ispod jastuka i čeka koja je danas smjena i već zna što može očekivati. Hoće li dobiti mobitel od Sare ili od Ivane, hoće li mu Matea ili Goga donijeti nešto za papati. Hoće li maltretirati neku drugu s posebnom garderobom, Hoće ga kupati teta Tanja ili teta Ana ili teta Stanka ili teta Ivanka i tako dalje", rekla je Jasenka.
Leonove najdraže sestre su Matea i Goga
Najdraže su mu sestre Matea i Goga, ali on je oportunist na najslađi mogući način. Pa ljubav dijeli šakom i kapom. Od studenata na praksi s kojima slaže slagalice.
"Tu djecu stvarno ne možeš ne voljeti jer koliko ti njima ljubavi daješ, toliko oni tebi vraćaju. I njima ne treba puno, njima je i mali znak pažnje njima je svijet", govori sestra Tatjana.
A ono što su izvan odjela nekoj sretnijoj i zdravijoj djeci nerijetko drame i razlozi za plač, ovdje je svakodnevica. Rutina koja se odradi onako usput, uz igru.
Šprice umjesto sokića, kolica za lijekove umjesto vlakića u parku. Bolnički cimeri umjesto vrtićkih prijatelja. I djevojčica Elena koja mu se uvijek beskrajno raduje.
Njezina mama Ivana navodi da je čula priču o Leonu i znala pustiti suzu. I zbog Leonove borbe, ali i zbog njih.
Ostala zatečena odnosom sestara prema dječaku
Sestara i svih na odjelu čijim je odnosom, predanošću i ljubavlju prema dječaku ostala zatečena na najljepši mogući način. Priča o jednom malenom i cijeloj četi velikih srca došla je do Provjerenog zahvaljujući upravo mami Ivani.
A onda kada su svi mislili da su na dobrom putu, tamo negdje prije Božića, Leon je stigao doma. No nije dugo ostao. Njegovo se stanje pogoršalo i vraćen je na odjel. Stanje se polako popravilo, a onda nakon rutinskog postupka, novi šok za sve.
"Išao je na biopsiju u petak ujutro i navečer je srce stalo iznenada, nitko ne zna zašto jer nije mu prva biopsija, nije mu to neki prvi zahvat koji su mu radili pa da je možda tijelo odreagiralo nekako drukčije, zašto je stalo - to niko ne zna", kazala je Leonova majka Barbara.
Spasili ga dvaput
Da su ga spasili i to dva puta, ono je za što ova mama želi da zna cijeli svijet.
"Živimo sami Leon i ja. Već sam ga dvaput mogla izgubiti, a nisam, zahvaljujući njima. Mislim da nema tog poklona i tih riječi kako im se zahvaliti", navodi.
Za svaki zagrljaj, doručak kojim su ga hranili. Za svaki ples i osmijeh, svaku pročitanu priču, za svu ljubav koju su mu dali i vrijeme koje su mu ispunili dok ona ne bi došla na odjel.
"Bitno je reći za taj odjel da je taj odjel srce jer zapravo, u današnje vrijeme, u današnjim uvjetima, s tako bolesnom djecom, da nije atmosfera na odjelu sjajna i da nisu ti ljudi srce... mislim da je to ono najbitnije", navodi pročelnik zavoda Daniel Dilber.
Biti čovjek, dati ono najbolje i najvrjednije od sebe - ljubav i pažnju dječaku koji je pola svoga života proveo na njihovom odjelu i od toga odjela napraviti cijeli svijet.
Cijeli prilog pogledajte u videu.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr