Jednoroditeljske i samohrane obitelji susreću se s brojnim teškoćama, posebno ekonomske, socijalne i emocionalne prirode. Izloženije su riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a upitno je pružaju li društvo i nadležne institucije adekvatnu pomoć. Zakoni koji postoje često se krše ili ne provode, a društvo još uvijek na njih često gleda s predrasudama.
''Samohrana sam majka, nemam nikoga od obitelji. Od samog rođenja djeteta sama brinem i financiram sve bez pomoći. Nemam pravo na dječji doplatak jer su mi prihodi veći od mizernog iznosa koji je trenutno na snazi. Da se razumijemo, prihodi su takvi da jedva pokriju životne troškove'', požalila se DNEVNIK.hr-u jedna čitateljica. I nije jedina, i drugi upozoravaju da država ne pomaže dovoljno roditeljima koji sami podižu djecu iako je riječ o jednom od većih izazova u današnje vrijeme.
''Ja sam nekako uspjela izgurati najteže i stati na noge, ali...''
Koja prava imaju samohrani roditelji, pitaju se jer istina je, kažu, ''zaštićen je od prekovremenog rada, ali ako sam ne pristane na to, tu je već kraj priče, a većina se upravo nada prekovremenima da bi bar malo podebljala kućni budžet i nekako izgurala mjesec do kraja''.
Djeca su naša budućnost, omiljena je fraza, kažu, ali oni strahuju da je ''djeci samohranih roditelja djetinjstvo možda i uskraćeno jer jedini njihov oslonac ponekad noćima ne spava zato što jednostavno ne zna kako spasiti egzistenciju, preživjeti''. ''Ja sam nekako uspjela izgurati najteže i stati na noge, ali ima drugih koji se nalaze i mogu se naći u ovakvoj situaciji'', upozorava.
Sve ih je više, a i dalje se osjećaju da su prepušteni sami sebi
Na margini, uglavnom prepušteni sami sebi, tako se osjećaju mnogi iz jednoroditeljskih obitelji i samohrani roditelji, a ima ih sve više. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine samohranih roditelja je bilo 188.003 što je činilo 20,57 posto od ukupnog broja obitelji s djecom. Samohranih majki bilo je 156.038, dok je samohranih očeva bilo 31.965.
Prema popisu stanovništva iz 2011. broj samohranih roditelja povećao se na 207.869 što čini 23,97 posto od ukupnog broja obitelji s djecom, a povećao se i broj samohranih majki na 174.517 i samohranih očeva na 33.345. Ukupan broj obitelji s djecom u periodu između dva popisa stanovništva smanjio se s 914.002 na 867.680 što još više potvrđuje činjenicu kako broj jednoroditeljskih obitelji iz godine u godinu raste.
Prema podacima Eurostata iz 2018. godine u zemljama EU-a u 2017. živjelo je ukupno 220 milijuna kućanstava od kojih je trećina (65,4 milijuna) imala djecu, odnosno, uzdržavane mlade osobe. U EU je 15 posto obitelji jednoroditeljskog tipa, a najviše samohranih roditelja je u Danskoj gdje čine 30 posto udjela u cjelokupnoj strukturi kućanstva s djecom, dok je najmanje samohranih roditelja u Hrvatskoj gdje ih ima šest posto.
Zakon o socijalnoj skrbi definira samohranog roditelja kao roditelja koji živi sam s djetetom, sam skrbi o njemu i sam ga uzdržava, a jednoroditeljsku obitelj kao obitelj u kojoj žive, dijete, odnosno djeca i jedan roditelj.
''U jednoroditeljske obitelji spadali bi razvedeni roditelji. Oni koji se razvode nisu samohrani jer drugi roditelj ima obvezu plaćanja uzdržavanja i viđanja djece. Najveći problem je što u realnosti veliki broj njih ne plaća uzdržavanje, ali se onda drugi roditelj prema Zakonu ne smatra samohranim'', upozorila je za DNEVNIK.hr Iva Jovović iz udruge LET, koja se radeći na unapređenju kvalitete života ranjivih skupina u hrvatskom društvu već godinama bavi i ovom tematikom.
Oni nisu homogena skupina, ali jedna stvar im je svima zajednička
No, važno je imati na umu da samohrani roditelji nisu homogena skupina unutar koje su svi nužno ugroženi, bilo u ostvarivanju istih prava, bilo u zadovoljavanju istih potreba.
Nije riječ o jedinstvenoj sociološkoj kategoriji pa ju je stoga teško definirati, istaknula je za DNEVNIK.hr socijalna pedagoginja Ana Karakaš iz Centra za kulturu dijaloga (CeKaDe), koji provodi program socijalnog uključivanja namijenjen djeci i roditeljima iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima Moje mjesto pod suncem (MMPS), u kojem sudjeluje 40-ak obitelji, a više od pola njih su jednoroditeljske.
''Riječ je o heterogenoj skupini, gdje su uzroci nastanka jednoroditeljskih obitelji višestruki: smrt, razvod braka, napuštanje obitelji jednog roditelja, nestanak, izvanbračno rođenje, svjesni izbor samohranog roditeljstva, a tu se svrstavaju i dugotrajno odsustvo jednog roditelja iz drugih razloga kao što su bolest, posao, izdržavanje zatvorske kazne i slično. Ono što je zajedničko ovim obiteljima jest da jedan roditelj, ovisno o uzrocima, izlazi iz obiteljskog sustava dok drugi mora ponovno stvoriti novi način obiteljskog života te u većoj mjeri ili u potpunosti sam izvršavati brojne zadaće'', objasnila je Karakaš.
Niz je problema s kojima se samohrani roditelji i jednoroditeljske obitelji suočavaju u odnosu na dvoroditeljske obitelji, upozorava socijalna pedagoginja: ''Financijske i emocionalne poteškoće, pravni problemi, stigmatizacija, nepostojanje adekvatnih oblika skrbi za njihove specifične potrebe, poteškoće u osiguravanju adekvatne skrbi za djecu te usklađivanje radne i obiteljske uloge roditelja, manje slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti, učinci razvoda ili nedostatka drugog roditelja na dječji uspjeh u školi i odnose s vršnjacima, problemi nastali usred roditeljeve nove veze s nekom drugom osobom, narušavanje odnosa u proširenoj obitelji te generalno nedovoljna podrška društva u ostvarenju svoje roditeljske funkcije''.
''Sve što dva roditelja naprave u 24 sata oko djece sada mora obaviti samo jedan. Često moraju dati otkaz ako se radi u smjeni, a nema tko pričuvati dijete. Tu su i emocionalni problemi poput gubitka roditelja i supružnika zbog smrti, prestanak braka i slično. U slučaju konfliktnog razvoda sve je još teže, a mnogi kažu da se osjećaju stigmatizirano - neki jer su si to sami nametnuli, no može biti i društveno, primjerice majka koja nije imenovala oca svoje djece ili da nisu uspjeli održati brak'', istaknula je Jovović.
Svaka treća jednoroditeljska obitelj je u riziku od siromaštva
Jedan od značajnijih problema samohranih roditelja svakako je ekonomska situacija u kojoj se nalaze, a koju, upozorava Karakaš, u većoj mjeri ne olakšavaju postojeći programi potpore države: ''Oni nerijetko nisu adekvatno prilagođeni specifičnim potrebama ove skupine, odnosno ne potiče ih se na ostvarivanje svojih socijalna prava. Veliki problem predstavlja zapošljavanje jednoroditeljskih obitelji i samohranih roditelja te prekarni poslovi budući da su poslodavci svjesni njihovih povećanih potreba i otežanog usklađivanja radne i obiteljske uloge te se zato i teže odlučuju na njihovo zapošljavanje. Tu bi se mogli napraviti pozitivni pomaci ako bi država osigurala određene povlastice za poslodavce koji zaposle samohranog roditelja. U konačnici iskustva samohranih roditelja pokazuju da ne nailaze na dovoljnu podršku društva u ostvarenju svoje obiteljske uloge''.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) za 2021. u Hrvatskoj u kategoriji kućanstava s uzdržavanom djecom najviše stope rizika od siromaštva prisutne su u kućanstvima koja čine jedan roditelj s uzdržavanom djecom, za koje je stopa rizika od siromaštva iznosila 37,5 posto.
''Ove obitelji su izloženije riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, odnosno čak svaka treća jednoroditeljska obitelj je u riziku od siromaštva. Obitelji s jednim roditeljem imaju i niže prihode od dvoroditeljskih obitelji te su često prisiljene zadužiti se za podmirenje osnovnih životnih potreba kao što su režije, lijekovi ili školsku opremu'', upozorila je Karakaš.
Pokazali su to i rezultati istraživanja udruge LET o kvaliteti života jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj, koje je provedeno online anketiranjem u svibnju 2021. godine, a ono što se moglo detektirati kao lošiji aspekti kvalitete života samohranih roditelja su: ''Niži ekonomski status, nedostatna uključenost drugog roditelja te izrazito slaba podrška obitelji drugog roditelja. Osobito im je teško podmirivanje privatnih i poslovnih obveza te su stoga često puta doživjeli situacije kada ta neusklađenost dolazi do izražaja na štetu posla. Niska je i formalna podrška koju dobivaju od institucija i organizacija civilnog društva, a tek je neznatan broj roditelja koji doista i koriste socijalne usluge i pravnu pomoć''.
U neku ruku uskraćeno djetinjstvo: Roditeljima je teško, ali pate i djeca
Sve to reflektira se i na djecu, a ne samo na roditelje, objašnjava Jovović: ''I jedni i drugi se moraju nositi s kriznom situacijom, primjerice razvodom braka, tugom zbog smrti roditelja ili supružnika. A sve ovisi o tome koliku podršku imaju od obitelji, prijatelja, zajednice, odnosno kakve usluge u zajednici pružaju institucije i udruge, kao i osobinama ličnosti te eventualnim bolestima koje su u pozadini, poput depresije''.
Iako većina istraživanja ističe negativan utjecaj odrastanja samo s jednim roditeljem (najčešće s majkom) na djetetov socijalni i emocionalni razvoj, taj odnos nikako nije jednostavan i jednostran, upozorava Karakaš: ''Ponekad se stječe dojam da se zanemaruju mogući posredni utjecaji poput ekonomske situacije, količine podrške koju okolina pruža samohranom roditelju, je li roditelj samohran po svom izboru i slično. Kvalitetno, poticajno obiteljsko okruženje u djetinjstvu predstavlja važan prediktor uspješnog socijalnog i emocionalnog razvoja, važniji i od same obiteljske strukture u kojoj odrastaju''.
Budući da u većini jednoroditeljskih obitelj majke vode brigu oko kućanstva i skrbe o djeci često se spominje pojmove feminizacija i infantilizacija siromaštva. Karakaš objašnjava da se one odnose na pojave da te žene i djece općenito imaju veću vjerojatnost od muškaraca da postanu siromašni u većini razvijenih zemalja.
''U literaturi se navodi kako je rizik jednoroditeljskih obitelji od siromaštva iznadprosječan u gotovo svim europskim zemljama, što prate i trendovi u Hrvatskoj. No pojedini autori ističu kako su nepovoljniji razvojni ishodi kod djece samohranih roditelja kao što su lošiji školski uspjeh, lošija slika o sebi, poteškoće u ponašanju, anksioznost, depresivnost i slično prvenstveno posljedica loših odnosa u obitelji i sukoba roditelja u braku i nakon razvoda te nemogućnosti samohranog roditelja da osigura uvjete (materijalne i nematerijalne) za optimalan razvoj djeteta''.
Pritom su, ističe Karakaš, kao glavni čimbenici rizika identificirani ekonomski položaj obitelji, manjkav socijalizacijski kontekst, stres zbog raspada obitelji i majčina psihička dobrobit. Djeca nemaju mogućnost izbora u kakvim okolnostima će odrastati, a kvalitetno obiteljsko okruženje u djetinjstvu predstavlja važan prediktor uspješnog socijalnog i emocionalnog razvoja te životne uspješnosti svake osobe'', ističe socijalna pedagoginja.
Predrasuda ne manjka
Istraživanja u više zemalja pokazuju da se samohrane majke, u odnosu na majke u obiteljima s oba roditelja, nalaze u nepovoljnijem položaju u zajednici zbog narušenog fizičkog i mentalnog zdravlja.
Čak i u zemljama s dobro razvijenim potporama jednoroditeljskim obiteljima, samohrane majke su značajno lošijeg zdravlja i u nepovoljnijem materijalnom položaju u odnosu na majke u obiteljima s oba roditelja. Financijsko stanje i niža socijalna podrška predstavljaju značajan čimbenik u pojavi stresa kod samohranih majki.
Karakaš se čini da danas u društvu postoji veća prepoznatost poteškoća s kojima se susreću ove obitelji, no naglašava da još uvijek ima puno prostora za napredak: ''Činjenica je da se roditelji još uvijek suočavaju s predrasudama okoline koje su osobito izražene prema razvedenim osobama i osobama koje su rodile izvan braka. One su često izložene osuđivanju, podcjenjivanju te nedostatku socijalne podrška. A predrasude prema roditeljima, osobito ženi, dovode i do stigmatizacije djece. Zbog svega toga članovi jednoroditeljskih obitelji osjećaju se marginalizirano u društvu. Nedovoljna senzibilizacija društva za probleme samohranih roditelja vidljiva je i u nedostatku sveobuhvatnih istraživanja o njihovu položaju. Za izradu učinkovitih mjera obiteljske politike, nužno je poznavati probleme i potrebe jednoroditeljskih obitelji''.
Jovović spominje još jedan problem: ''Osim što svi spominju konfliktne razvode, u društvu se smatra ako netko umre u obitelji da nakon procesa žalovanja kao da više nemaju pravo biti tužni. Mi smo rijetki koji progovaraju o tome kako razgovarati o smrti roditelja s djecom razne dobi''.
Što se tiče pomoći vlasti jednoroditeljskim obiteljima i samohranim roditeljima u vidu osmišljavanja i realizacije adekvatnih socijalnih politika, država i lokalna zajednica provode određene mjere koje imaju za cilj davanje podrške ovim obiteljima.
Predviđeno je da samohrani roditelji na radnom mjestu uživaju zaštitu od prekovremenog rada do šeste godine života djeteta i da prekovremeno mogu raditi samo ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Također, kao samohrani roditelji mogu samo uz pisani dobrovoljni pristanak raditi u preraspodijeljenom radnom vremenu, odnosno na način da ono tijekom jednoga razdoblja traje dulje, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog radnog vremena.
Sustav socijalne skrbi osigurava samohranom roditeljima pravo na savjetovanje, pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća, pomoć za uzdržavanje, pomoć za podmirenje troškova stanovanja, jednokratnu pomoć i druge pomoći, kao što su pomoć u prehrani, za odjeću i obuću te osobne potrebe korisnika stalnog smještaja, podmirenje pogrebnih troškova i podmirenje troškova ogrjeva.
Većina prava je na lokalnoj razini, ističe Jovanović: ''Prednost pri upisu u vrtić, nabava knjiga za srednju školu, prednost na listi za dodjelu stana... Sve ovisi koliko pojedina lokalna zajednica ima sredstava''.
Karakaš je opisala primjer Grada Rijeke koji kao kategoriju korisnika koji stječu pravo na gradske pomoći prepoznaje i jednoroditeljske obitelji: ''Za njih je propisao cenzus prihoda u iznosu koji je za 20 posto viši od uobičajenih cenzusa prihoda te putem gradskog Socijalnog programa pravo na naknadu troškova stanovanja (naknadu za troškove najamnine, isporučene toplinske energije, plina i komunalnih usluga) osim ako u vlasništvu ili suvlasništvu imate kuću ili stan koji vam ne služi za stanovanje, odnosno poslovni prostor ili kuću za odmor, zatim pravo na pomoć za nabavu opreme novorođenčeta, besplatnu hranu za dojenčad, za podmirenje troškova boravka djece u jaslicama i vrtićima, kao i pravo na pomoć za podmirenje troškova marende i prehrane u produženom boravku učenika osnovnih škola te pravo na pomoć za nabavu školskih knjiga za učenike osnovne škole''.
Demografije su svima puna usta, praksa je daleko čak i od teorije
Pitali smo Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike čini kako bi pomoglo i stvorilo uključivo društvo i državu kada je riječ o jednoroditeljskim obiteljima i samohranim roditeljima, te koje socijalne politike i konkretne aktivnosti planira realizirati u budućnosti.
Odgovorili su da roditelji i djeca iz jednoroditeljskih obitelji kao i samohranih roditelja u sustavu socijalne skrbi ostvaruju pravo na sve propisane naknade ako su ispunjeni uvjeti propisani Zakonom, a jedno od prava propisanih Zakonom je pravo na zajamčenu minimalnu naknadu koje se priznaje samcu ili kućanstvu koji nemaju sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba.
Kriterij samohranog kao i jednoroditeljskog kućanstva uzet je u obzir kod određivanja postotka osnovice za izračun iznosa zajamčene minimalne naknade te one za samohranog radno sposobnog roditelja iznose 120 posto osnovice, samohranog roditelja potpuno nesposobnog za rad 135 posto osnovice, 80 posto osnovice za dijete u jednoroditeljskoj obitelji te 90 posto osnovice za dijete samohranog roditelja. Osnovica u 2022. iznosi 1000 kuna. Također, roditelj njegovatelj koji samostalno njeguje dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na 1200 posto osnovice te se radi o 6000 kuna mjesečno.
Pred Hrvatskom superizborna godina, u Europi ima dosta dobrih lekcija
Što donosi budućnost, ostalo je zasad neodgovoreno, no iduća je godina superizborna pa se nešto možda pokrene i na tom planu, naime, već krajem ove napokon bi mogao porast dječji doplatak.
Kada je riječ o primjerima dobre prakse drugih zemalja iz kojih bi država i društvo u Hrvatskoj mogli učiti, najviše podrške jednoroditeljskim obiteljima u EU pružaju Francuska, Belgija, Luksemburg, Norveška i Danska.
''Primjerice, tete čuvalice ili dnevni centri gdje možete ostaviti dijete po par sati dok nešto obavite. Dnevni centri postoje u Danskoj. U Francuskoj dobijete uzdržavanje čim obveznik uzdržavanja prestane plaćati, a ne kao u Hrvatskoj gdje čekate tri mjeseca da prijavite pa da ga onda dobijete'', istaknula je Jovović.
Karakaš napominje da u Francuskoj sustavnu podršku jednoroditeljskim obiteljima pružaju državna i lokalna razina kao i nevladin sektor: ''U Hrvatskoj podrška za roditelje postoji uglavnom u većim gradovima kao što su Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, dok se problem samohranog roditeljstva u svijetu rješava u “mrežama” savjetovališta i škola za roditelje. Tako se priprema sadašnje ili buduće roditelje za kvalitetno partnerstvo i odgovorno roditeljstvo''.
Kao dobar primjer navodi i Švedsku: ''U Stockholmu u svakoj većoj gradskoj četvrti postoji centar gdje stručnjaci različitih područja (socijalni radnici, psiholozi) educiraju jednoroditeljske obitelji. Oni im pomažu u konkretnoj brizi za djecu i u prevladavanju osobnih problema, te po potrebi provode obiteljsku terapiju. U Norveškoj je stopa siromaštva među ovim obiteljima znatno niža zahvaljujući većoj zaposlenosti roditelja i izdašnijoj državnoj potpori''.