Bliži se 8. mart, u javnosti uglavnom sveden na trivijalizaciju i depolitizaciju pa ga se slavi i predstavlja kao neki čudni hibrid Valentinova i Majčina dana umjesto kao važnu priliku da se osvijesti da borba za očuvanje i unaprjeđivanje prava žena još traje, kao i podsjetnik na borbe žena koje su nam utabale put. Među njima su i mnoge znanstvenice, bez čijeg bi doprinosa znanost i tehnologija kakve danas poznajemo bile prilično drugačije.
Solidarnost i otpor, borba je nasljeđe
Godine 1908. godine okupilo se 15.000 žena u New Yorku. Prosvjedovale su zahtijevajući kraće radne sate, bolje plaće i pravo glasa. Prvi Dan žena obilježen je 1911. godine nakon što je odluku o tome godinu ranije na prijedlog Clare Zetkin, socijalistkinje revolucionarke, pacifistkinje i aktivistkinje za prava žena i radnica, donijela Socijalistička internacionala žena na svojoj konferenciji u Kopenhagenu, podsjeća VoxFeminae u detaljnom povijesnom pregledu. Razlozi potrebe obilježavanja ovoga dana nalazili su se, već tada, duboko u prošlosti, koja je definirana marginalizacijom žene i njezinom svrstavanjem na vječni položaj Druge.
''Štrajk u kuhinji, štrajk na ulici'' – parola je kojom ove godine feministički kolektiv fAKTIV poziva na osmomartovski Noćni marš: ''Posljednjih godina gotovo stidljivo pozivamo na male otpore, male korake prema velikom ženskom štrajku. Nadamo se da ćemo nastaviti stazama naših prethodnica, koje su bez moljakanja i bez uglađenog čekanja, svjesne da im država neće sama od sebe osigurati prava koja im pripadaju, na ulicama i u tvornicama izborile opće pravo glasa, pravo na rad, pravo na radničko organiziranje''.
Važnu ulogu u emancipaciji žena odigrale su znanost i tehnologija, a u slučaju izumiteljica i obrnuto, o čemu govori krajem 2021. godine postavljena ''Žene & tehnika. Izložba rodno inkluzivne tematike'' autorica Barbara Blasin, Kosjenke Laszlo Klemar i Tee Kantoci koju se u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu može pogledati još do 31. ožujka.
Znanost je ženskoga roda
Nadomak sredine ovoga mjeseca, 11. veljače obilježen je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti čiji je cilj promicanje ravnopravnosti žena i djevojaka u znanosti i obrazovanju općenito, a posebice po pitanju odlučivanja. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je odluku o proglašenju 2015. godine. Još jedan prigodan dan, dobra prilika za deklarativne govore.
No, gdje su zaista žene u znanosti danas u odnosu na ono gdje su bile i gdje bi mogle i trebale biti, kao i kako ih u znanosti zadržati, neka su od pitanja na koja je DNEVNIK.hr odgovore potražio od Snježane Prijić-Samaržije, rektorice Sveučilišta u Rijeci, koje aktivno radi na promicanju ravnopravnosti žena i djevojaka u znanosti i poticanju razvoja karijera te daljnjem znanstvenom usavršavanju.
Znanost je ženskoga roda, a i do promjene društvenog statusa žena došlo je i zbog znanstveno-tehničkih otkrića i izuma, no mnoge znanstvenice široj javnosti nisu poznate, kao da su (i dalje) nevidljive, a znanost se često gleda kao muška domena.
Prijić Samaržija: Istina, pogledajte samo nazive ulica, instituta i institucija kojima se ovjenčava znanstveni doprinos čovječanstvu. Postotno, radi se o zanemarivom broju nazvanih po ženama. To je stoga što ih je kroz povijest bilo znatno manje, zato što su njihova otkrića i kada ih je bilo pripisivana muškarcima, ali i zato što su izvan radara onih koji razmišljaju o tome tko čini doprinos znanosti.
No, sudjelovanje žena u znanosti je sve značajnije i nema uopće sumnje da će sve više žena biti sve poznatije i priznatije. Pada mi na pamet da će najveći opservatorij na svijetu koji se gradi u Čileu biti nazvan po Veri Rubin. Treba reći i da je direktor procesa gradnje naš istaknuti astrofizičar Željko Ivezić.
Kako je biti žena u znanosti i što biste rekli onima koji smatraju da je to pitanje suvišno ili nevažno?
Prijić Samaržija: Već sama činjenica da nam se otvara dilema smijemo li postaviti to pitanje i kome bi moglo zasmetati puno govori. Često srećem muške kolege koji se boje da će im njihove muške kolege zamjeriti ako se zalažu za žene. Muškarci već neko vrijeme komuniciraju strah od ženske dominacije i stav da dosađujemo i pretjerujemo s temom ženske zastupljenosti, sada kada su stvari bolje. Bolje jesu brojčano, sve je više žena u znanosti, ali smo daleko od stvarne ravnopravnosti.
Naša kvalitativna istraživanja unutar projekta SPEAR iz programa HORIZON 2020 kojeg upravo završavamo, pokazuju da su žene manje zadovoljne jer njihov karijerni uspjeh u znanosti ima višu cijenu. Ravnoteža privatnog i poslovnog za njih je veći izazov jer se i dalje primarno brinu za održavanje obitelji i starijih roditelja, znanstvenice su umornije, često frustrirane tvrdokornim tihim nepovjerenjem znanstvene zajednice. Tu je logika vrlo jednostavna. S obzirom na to koliko je stoljeća vladala muška dominacija u znanosti i životu, posve je besmisleno očekivati da će se za nekoliko desetljeća sve izjednačiti.
U kolektivnom razmišljanju duboko su usađeni stereotipi i predrasude koje muškarci i žene uopće ne primjećuju već ih smatraju neutralnim i prirodnim, i za koje će trebati puno vremena da se neutraliziraju. Filozofkinja Julia Annas je konstatirala da će za stvarnu ravnopravnost trebati toliko stoljeća ravnopravnosti koliko je stoljeća trajala diskriminacija i isključenost. Odatle i nepotreban strah muškarca od ženskog pitanja. Iako, činjenica jest da ulazak žena u znanost dokida privilegirani monopol i stvara veću kompeticiju. No, teško mi je zamisliti da netko može imati išta protiv ispravljanja nepravde i nagrađivanja prema zaslugama.
Zašto ne znamo tko su žene koje su nas zadužile i je li situacija danas zaista, a ne samo deklarativno bolja, ali i koliko ima mjesta i volje za popravak?
Prijić Samaržija: Žene u znanosti nisu bile tema. Bojim se da bi rijetko tko mogao nabrojiti važnih 10 žena u znanosti. Svi krenu od Marie Sklodowske Curie, po kojoj se i naziva jedan važan EU fond iz kojeg se stipendiraju mladi istraživači, ali ubrzo i stanu. U 20. stoljeću ukupno je 30 žena dobilo Nobelovu nagradu, a u proteklih 22. godine ovog stoljeća već njih 31. Najviše iz medicine i književnosti. Stanje se definitivno popravlja. Za poticanje poboljšanja, važno je i da se donose europski financijske politike kojima se osnažuju žene u znanosti.
Primjerice, da bi se znanstvena institucija mogla prijaviti na najizdašniji EU program financiranja istraživanja HORIZON EUROPE, mora imati usvojene politike i planove rodne ravnopravnosti. Iako to mnoge institucije nisu shvatile ozbiljno već su samo formalno donosili politike kako bi dobili novce, neki su ipak shvatili ozbiljno. Vjerujem da će biti sve više onih koji će savjesno i odgovorno tome pristupati, ali i da će biti sve više mjera kojima će europske institucije pratiti stvarne pomake u uključivanju žena u istraživanja i projekte, provođenju rodno-osjetljivih istraživanja, edukacijama kojima se promiče veća uključivost, vidljivost i nagrađivanje žena za zasluge.
O čemu govorimo kada (ne) govorimo o ženama u znanosti i gdje je tu Hrvatska? Gdje su one – ima li ih, ima li ih dovoljno, na kojim mjestima, s kojim plaćama i uvjetima rada i što nam to govori o položaju žena u društvu?
Prijić Samaržija: Hrvatska nije izuzetak ako govorimo o vidljivosti žena u znanosti. Sve više žena ulazi u prostor znanosti, sve je više doktorica znanosti, ali još uvijek je više muškaraca na sveučilištima i institutima, više ih je na mjestima donositelja odluka u znanosti i više je muškaraca na višim znanstveno nastavnim mjestima. Međutim, treba reći i da se, u usporedbi s UK ili drugim sličnim sustavima koji imaju duge tradicije u znanosti, u Hrvatskoj žene brže penju u sustavu i lakše zauzimaju istraživački relevantna mjesta. Naše su plaće jednake kada se radi o istoj razini.
Razliku u prihodima ili tzv. prihodovni jaz čine projekti i suradnja s poslovnim sektorom gdje je više muškaraca jer imaju više vremena za rad na tome dok znanstvenice brinu za djecu i obitelj. Još uvijek su mreže podrške i općenito održavanje umreženosti muška taktika pa i to doprinosi neravnopravnosti. Zanimljivo je da u istraživačkim institucijama u administraciji i kao stručna podrška rade u velikoj većini žene, a to su slabije plaćena mjesta.
Oko ljudi koji se bave znanošću vladaju određeni stereotipi, ali i tu postoji razlika. Znanstvenik je smušen, čudan. Znanstvenica je mušičava, zapuštena, ali joj se istovremeno i zamjera ako je sređena. Jesu li u znanosti predrasude prema ženama snažnije, tvrdokornije nego u nekim drugim područjima i zašto, kao i jesu li žene dovoljno svjesne problema?
Prijić Samaržija: Zanimljivo je ovo Vaše zapažanje o proturječnim stereotipima za žene u znanosti. Mislim da pretežito izvan znanosti postoje takvi stereotipi o znanstvenicama kao onima kojima nedostaje ženstvenosti jer nedovoljno mare za svoj izgled. Unutar znanosti, upravo vam povećava autoritet ako ne polažete previše na izgled. Znanstvenice kojima je izgled važna odrednica identiteta, često su podcijenjene jer se implicira da ste neozbiljna, nedovoljno posvećena znanosti.
Žene u znanosti su u daleko većem procjepu očekivanja izvana i iznutra jer je sustav znanosti jako kompetitivan i stalno se ocjenjuje vaš rad. Vanjski stereotipi stvaraju očekivanja da žena bude posvećena i brižna majka, kućanica i organizatorica života obitelji pa i dotjerana. Unutrašnji stereotipi su takvi da za sve vrijede isti kriteriji, ne uzimaju se u obzir ograničenja društvenih spolnih uloga i očekuju se isti rezultati. Ako žena izađe iz sustava na više od godinu dana zbog porodiljnog, isključuje se iz projekta jer projekt mora dalje, a po povratku treba vremena da se ponovo uhvati korak.
Ne bih rekla da su stereotipi u znanosti tvrdokorniji, situacija je teža za žene jer se radi o iznimno kompetitivnom sustavu gdje za sve vrijede isti globalni kriteriji, za žene i muškarce, one u Hrvatskoj ili Nizozemskoj ili Americi, bez obzira na okolnosti i uvjete. Žene da bi uspjele, trebaju biti snažnije, otpornije i discipliniranije od svojih kolega, i bolje razumjeti stereotipe kako bi se s njima lakše nosile.
Kako kao država i društvo možemo potaknuti veće sudjelovanje i zadržavanje žena u znanosti?
Prijić Samaržija: Ima tu puno razina na kojima treba raditi. Na onoj svakodnevnoj mikrorazini, stvaranjem infrastrukture koja ženama s djecom olakšava život i osigurava da se vrate istraživanjima bez prevelike pauze nakon rađanja. Primjerice, pomogao bi obavezan dio porodiljnog dopusta za muškarce, dostupnost i blizina jaslica i vrtića, po mogućnosti na samom radnom mjestu.
Na srednjoj razini, prokazivanjem implicitnih patrijarhalnih stereotipa koji se primjerice očituju u nepovjerenju prema ženama posebno u nekim znanstvenim područjima, dominaciji muškog 'old boys club' načina poslovanja i funkcioniranja tijekom i izvan posla, slabljenjem ženskog znanstvenog samopouzdanja kroz seksističke prakse po kojima se od žene očekuje da će donijeti kavu, brinuti za ugodnije međuljudske odnose i slično.
Na makro razini, jasnim i otvorenim suzbijanjem narastajućih anti-civilizacijskih diskriminacijskih trendova koji ženu smještaju u prostor privatnoga i obiteljskog te osnažuju podjelu spolnih uloga i vrlina.