U tišini pale svijeće na tuđim grobnicama i samo priželjkuju trenutak kad će ih pronaći i dostojno pokopati. Majke su to koje 31 godinu nakon rata ne znaju ništa o svojim sinovima. Svjesne su da su svakim danom sve starije, a njihov je najveći strah da neće doživjeti pronalazak svoje djece.
Iz Ministarstva hrvatskih branitelja kažu kako izlaze na svaku dojavu, pretražili su 331 lokaciju u Republici Hrvatskoj, a u posljednje dvije godine pronađene su dvije masovne grobnice te više pojedinačnih.
Ministarstvo branitelja tvrdi da je tehnologija napredovala. Identifikacija je gotovo stopostotna. Izlaze na svaku dojavu, pa i anonimnu. Međutim, problem je u tome što je sve manje pouzdanih informacija o tome gdje su zakopana tijela, a najgore je to što postoje i oni koji se tim informacijama žele okoristiti pa plasiraju i lažne! Priču donosi Barbara Majstorović Ivezić.
Osjećam teret i dan i noć
"Moj sin imao je 19 godina kad je nastradao, nestao i otad nisam ništa saznala", priča Marija Čepin.
"Osjećam teret i dan i noć. S time se legne i ustane", opisuje Anđa.
Riječi su to majki koje 31 godinu nakon rata još uvijek nisu pronašle svoje sinove. Svjesne su da su svakim danom sve starije, a njihov je najveći strah da neće doživjeti pronalazak svoje djece.
"Palimo svijeće gdje god stignemo, bilo bi nam barem lakše na taj način, da kažem - tu su posmrtni ostaci mog djeteta, ne bismo lutali okolo", priča Marija Čepin. Isto smatra i Anđa: Mislim da bi mi bilo lakše da znam gdje ću mu svijeću upaliti."
Damir i Ivica imali su 19 godina kada su nestali. Jedan u zasjedi ispred osnovne škole u koju je išao u Ernestinovu, drugi na farmi u Antunovcu, gdje je čuvao stražu.
"Kao majci mi je grozno da su tri-četiri dana ležali jer je jako padala kiša, da su ih svinje navodno možda i rastrgale, bilo je svakakvih dojava i informacija", kaže Marija. Nadala se da će ga pronaći u masovnoj grobnici na divljem deponiju smeća između sela Bobota i Pačetin nedaleko od Vukovara.
U toj grobnici svoju je majku pronašla Marica Salaj. 1991. godine odvedena je iz svoje kuće u Tenji u nekadašnju kinosalu.
"Čekaš svaki dan, ali kada čuješ, onda doživiš šok. Normalno je da ti bude stres, onda pomisliš da to možda nije točno. A onda opet misliš u sebi: 'Joj, dragi Bože, daj da je, da se više smirim i ja i oni koje tražimo'", opisuje teške trenutke Marica Salaj.
Iz spomenute grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 13 osoba, od kojih je utvrđen identitet njih 12. Svi su bili civili, mještani Tenje, kod Osijeka, nestali u srpnju 1991. Najmlađa žrtva imala je nepunih 19, a najstarija 70 godina.
Član obitelji mora dati referentni uzorak krvi
U Zavodu za sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu obavlja se analiza posmrtnih ostataka.
"Uglavnom se radi o skeletiranim posmrtnim ostacima, mi nemamo više meka tkiva, nemamo više tetovaže. Metoda izbora za pozitivnu identifikaciju ostala je samo analiza DNK-a", objašnjava Milovan Kubat iz Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku. Da bi se utvrdio identitet nestale osobe, najmanje jedan član obitelji mora dati referentni uzorak krvi iz kojeg se izolira DNK i onda se traži podudaranje.
"U našoj bazi imamo već 10-11 tisuća genetskih uzoraka referentnih uzoraka članova obitelji s kojima onda uspoređujemo i izračunamo biostatističku vjerojatnost, koja po međunarodnim pravilima, preporukama, propisima mora biti viša od 99,95 posto. I tad smo mi sigurni da se radi o toj i toj osobi", objašnjava Kubat.
Onda to treba reći obitelji.
"Ministarstvo branitelja pozove obitelji na potvrdnu identifikaciju jer obitelj je ta koja mora pristati na identifikaciju. Oni dođu, mi im sve iznesemo, kompletan proceduralni postupak i ekspertizu stomatologa, rendgenologa, sudskog medicinara, gdje se utvrdi uzrok smrti i analiza DNK-a. I tek tada kad obitelj prihvati, ta je osoba identificirana. I to je najteži dio našeg posla", kaže Kubat.
Tražili su protuusluge, novac...
Dok je tehnologija napredovala, i kada je riječ o potrazi i o utvrđivanju identiteta, najveći je problem nedostatak pouzdanih informacija o tome gdje su zakapana tijela. U Upravi za zatočene i nestale postoji linija za anonimne dojave, ali osobe koje imaju informacije mogu ih i osobno prenijeti. Identitet takvih osoba u potpunosti se štiti.
"Za sve one koji podijele svoju informacije, prema zakonu koji je o nestalim osobama donesen 2019., ako se nešto nađe, tada slijedi zakonom propisana nagrada", kaže Ivona Paltrinieri, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale. Strah je najčešći razlog zbog kojeg osobe koje imaju informacije o teškim stradanjima ne žele o tome govoriti.
"Uvjerili smo se i tijekom suđenja za zločin na Ovčari, gdje je vrlo jasno izašlo na vidjelo da postoje te prijetnje, u stalne prijetnje onima koji bi možda progovorili", kaže Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. No zato postoje oni koji su spremni nesretnim obiteljima koji traže svoje najmilije dati lažne informacije u zamjenu za novac.
"Tražili su protuusluge, novac, daj 5000 eura za informacije. Ali svaka majka dala bi sve samo da sazna istinu. Bilo je svašta. Čudi me kako ti ljudi, koji i sami imaju djecu, mogu ucjenjivati djecom. To mi je nepojmljivo", prisjeća se Marija Čepin.
Jedan je od problema i suradnja s Republikom Srbijom. Iako tamošnji predsjednik Vučić izjavljuje kako Srbija od samog početka to pitanje shvaća izuzetno ozbiljno, realnost je, čini se, drugačija. Hrvatska traži da otvori vojne arhive i dokumentacije iz vukovarske bolnice.
Obitelji nestalih žive u nadi da će netko od bivših susjeda ili prijatelja otkriti što je bilo s njihovim braćom, muževima, sinovima.
"To mi je najteže, oni koji šute. To je najgore, ta šutnja... Da netko kaže nešto, pokaže - tu ti je dijete. Kažem, daj snage tima koji znaju da nam kažu. Nama će biti lakše, barem malo. Da sahranimo, pa kost, kost", priča Marija.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr