Kada je riječ o aoristu, mnogi će pomisliti kako se on više ne upotrebljava, kao da je gotovo zamro u hrvatskome standardnom jeziku. Ipak, bit će u krivu. Gotovo svakodnevno rabimo aorist, odnosno nenaglašeni oblik aorista pomoćnog glagola biti. On je sastavni dio kondicionala (pogodbenog načina) kojim izričemo želje, mogućnosti i pogodbe – volio bih, mogli bismo…
U govoru i pismu često se može primijetiti pogrešna upotreba aoristnih oblika pa tako umjesto bih, bismo i biste možemo vidjeti bi: ne bi te prepoznao, došli bi sutra k vama, trebali bi biti zadovoljni rezultatima umjesto ne bih te prepoznao, došli bismo sutra k vama, trebali biste biti zadovoljni rezultatima.
Do te pogreške dolazi najvjerojatnije zbog toga što oblik bi i jest najčešći – pojavljuje se u 2. i 3. licu jednine te u 3. licu množine, ali ostala su lica ipak drugačija.
Jednina:
1. bih
2. bi
3. bi
Množina:
1. bismo
2. biste
3. bi
Kad bismo ignorirali sve druge oblike i rabili samo bi, došlo bi do problema jer u rečenicama bez konteksta ne bismo znali o kome se radi – volio bi to vidjeti – tko bi volio: ti ili on?
Uz pogrešku u kojoj se svi oblici mijenjaju oblikom bi, postoji i druga: kad govornici misle kako je jedino bih pravilno pa vidimo – mi bih voljeli, on bih trebao.
Budući da se svi glagoli mijenjaju po licima, jednako bismo se trebali odnositi i prema ovome glagolu.