Hrvatski standardni jezik službeni je jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od 24 službena jezika Europske unije. Hrvatski standardni jezik normirani je oblik hrvatskoga jezika koji se koristi u službenoj, obrazovnoj, znanstvenoj i javnoj komunikaciji. Koristi se u formalnim situacijama kako bi se osigurala standardizacija i univerzalna razumljivost. On je jedan od standardnih jezika slavenske jezične skupine, a pripada južnoslavenskoj podskupini jezika, uz slovenski, srpski, bošnjački, crnogorski, makedonski i bugarski. Temelji se na štokavskom narječju, točnije na njegovu novoštokavskom ijekavskom govoru. Iako se u Hrvatskoj govore i kajkavsko i čakavsko narječje, štokavski je dijalekt poslužio kao temelj standardizacije u 19. stoljeću, za vrijeme ilirskog pokreta i kasnije u radovima mnogih jezikoslovaca.
Značajke standardnog jezika
Standardni jezik služi kao opće sredstvo sporazumijevanja, a njegove su značajke: autonomnost, normiranost, višefunkcionalnost, stabilnost u prostoru i elastična stabilnost u vremenu. Autonomnost znači da je autonoman (samostalan) u odnosu na ostale idiome, uključujući idiome štokavskog narječja. Normiranost znači da je propisan pravilima. Višefunkcionalnost znači da je funkcionalan u svim komunikacijskim situacijama. Stabilan je u prostoru te gipko postojan u vremenu, što znači da teži što manjim promjenama, odnosno polako se mijenja na svim jezičnim razinama, pa „dopušta“ i nove riječi za nove pojmove.
Normiranost
Standardni jezik obuhvaća tri temeljne norme: pravopisnu, gramatičku i leksičku. Pravopisna norma određuje način pisanja riječi, gramatička norma obuhvaća pravila tvorbe i upotrebe riječi u rečenici, a leksička norma propisuje koji se izrazi smatraju standardnima. Definicije i pravila (norme) sadržani su u normativnim priručnicima – pravopisima, gramatikama i rječnicima. Standardni jezik opisan je u tim jezičnim priručnicima.
Hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik
Nazivi hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik nisu sinonimi. Hrvatski jezik širi je pojam, obuhvaća hrvatski standardni jezik i sva tri narječja, odnosno sve dijalekte i mjesne govore. Ne postoje izvorni govornici standardnoga jezika, znanje standardnog jezika stječe se izobrazbom u školi i uči se prema utvrđenim normama, odnosno njegova pravila svi počinjemo učiti u školi.
Briga o jeziku
Institucije poput Instituta za hrvatski jezik te brojne škole i fakulteti aktivno rade na očuvanju i razvoju hrvatskog jezika, promičući pravilnu i suvremenu upotrebu jezika u javnom i privatnom životu. Različiti pravopisi i gramatike također pomažu u njegovoj normiranosti i čuvanju. Godine 1997. Hrvatski sabor utemeljio je Dane hrvatskoga jezika od 11. do 17. ožujka, a od 2013. godine Institut za hrvatski jezik obilježava Mjesec hrvatskoga jezika, od 21. veljače do 17. ožujka.
Jezični temelj društva i temelj nacionalnoga identiteta
Kao i svaki jezik, hrvatski se razvija i prilagođava suvremenim potrebama društva. Utjecaj medija, tehnologije i globalizacije donosi nove izraze i mijenja komunikacijske navike. U vremenu brzih društvenih i tehnoloških promjena posebno je važno čuvati jezičnu kulturu, razvijati jezičnu osviještenost i poticati pravilnu upotrebu jezika. Time ne čuvamo samo jezik već i jasnoću izražavanja i međusobnog razumijevanja u društvu. Njegovanjem standardnog jezika ne čuvamo samo pravopis i gramatiku nego i vlastiti identitet, nasljeđe te jezičnu i kulturnu posebnost našeg naroda. U vremenu globalnih promjena jezik nas podsjeća na to tko smo i gdje pripadamo.