Kome je namijenjena vaša knjiga? Je li to tematika zanimljiva stručnoj javnosti ili nešto što bi trebalo zanimati svakoga s pravom glasa?
Knjiga je pisana tako da spaja retoričku teoriju i stvarne primjere iz političke prakse koji služe kako bi se teorija približila, ilustrirala i lakše razumjela. Osim toga, podijeljena je u tematske cjeline koji olakšavaju praćenje i omogućuju selekciju onoga što čitatelj procjenjuje da mu najviše "treba" i na čemu bi trebao najviše raditi. Jesu li to argumentacijske vještine ili govorna izvedba ili pak izbor riječi ili figura što čini govorni stil. U tom smislu mislim na onog čitatelja kojem je cilj poboljšati i usavršiti svoju retoriku te primijeniti neke od uputa i smjernica. S druge strane, smatram da knjiga daje doprinos i podizanju razine kritičnosti slušača, recipijenata političkog govora, onih koji izlaze na birališta. Što su birači retorički obrazovaniji, to su kritičniji prema onome što slušaju, a to pak dovodi do toga da se političari ipak moraju više truditi da ih uvjere i dobiju njihov glas na izborima. Ako ova knjiga barem malo pridonese tome, njezina je funkcija ispunjena.
Tko su trenutačno najbolji politički govornici u javnom prostoru u Hrvatskoj? Koje su im karakteristike?
Nažalost, premalo je onih koje bismo mogli navesti kao vrsne govornike. Primjerice, i predsjednik i premijer posjeduju dobre retoričke vještine, ali čini se, barem u posljednje vrijeme, da je to demonstriranje retoričke virtuoznosti postalo samo sebi svrhom i pretvorilo se u njihovo međusobno retoričko natjecanje u kojem nema pobjednika. Dapače, ima samo gubitnika, a to su hrvatski građani. Dobri politički govornici su oni koji znaju kad, kako i što govoriti u kojoj situaciji te koji stil pri tome koristiti. Jedan rimski učitelj retorike rekao je kako nema univerzalnog recepta za dobrog govornika već da se taj "recept" mijenja u ovisnosti o temi, publici, situaciji. Radije bih kao izvrsne govornike spomenula neke osobe iz povijesti poput Kennedyja ili suvremenike poput Baracka Obame. Kada biste analizirali njihove govore uočili biste da je svaki govor drugačiji, nema u njima nikakve formule koju slijede već da se međusobno itekako razlikuju. Nekad je oštar, odlučan čak i "hladan" s naglaskom na argumentaciju, nekad je figurativan i uzvišenog stila, nekad ležeran i duhovit, ponekad suosjećajan i iznimno emotivan. Ono što jest zajedničko svakom njihovom govoru je impresivna govorna izvedba. Bilo da se radi o inauguracijskom govoru, komemoracijama, političkim govorima u kampanji ili ležernijim nastupima u manje formalnim situacijama. Upravo je to problem brojnih hrvatskih političara pa čak i onih koje bismo okarakterizirali kao vrsne govornike – ne znaju mijenjati i prilagođavati svoj govorni stil, procijeniti kada i kako treba nastupati.
Što smatrate odlikama dobrog govornika? A kako prepoznati lošeg govornika?
S pozicije slušača svi bismo rado rekli kako pomno pratimo sadržaj nečijeg govora i na temelju toga donosimo sud o govorniku. Međutim, činjenica jest da svi "padamo" na izvedbu, da nas govornik fascinira ili razočara upravo zbog načina govorne izvedbe. Ne moramo ići u politiku, dovoljno je prisjetiti se nastavnika čije smo predmete rado slušali, odnosno one čija bismo predavanja kad god je bilo moguće izbjegavali. Dobra govorna izvedba podrazumijeva samopouzdan stav, prirodnu gestu i ostalu popratnu neverbalnu komunikaciju, ugodan glas, ekspresivnost, odnosno nemonoton izričaj. Ne kaže se uzalud da što mi ljepše govorimo, ljudi nas radije slušaju, a potom nam i lakše vjeruju. Naravno, idealan je govornik onaj kod kojeg je sadržaj govora suvisao, logičan, jasan i precizan, "umotan" u primjeren stil i impresivno izveden. Govornik može biti loš na bilo kojoj od ove tri razine: sadržajno, stilski ili izvedbeno. Najlakše je kao lošeg ocijeniti onog govornika čija je izvedba loša pa on bude monoton, dosadan, ukočen, mumlja i ništa ga ne razumijemo. Međutim, najveći problem su govornici čiji je sadržaj prazan, nelogičan ili manipulativan, ali impresivno izveden. E, to su govornici koji mogu nanijeti najviše štete društvu jer lako zavedu slušače/birače. Povijest je pokazala da je bilo onih čijim se govorničkim vještinama divilo, ali ta je izvedba poslužila samo kao sredstvo obmane. Kombinacija stručnosti, znanja, ali i etičnosti i časti te govorničkih vještina jest ono što čini dobroga govornika. Od antike do danas.
Koliko su političarima u Hrvatskoj važni argumenti ili naglasak stavljaju na druge elemente javnog nastupa?
Za dobru argumentaciju je potrebna dobra priprema, a ona iziskuje trud, vrijeme, energiju, istraživanje. Primjerice, kompetentno raspravljati o obnovljivim izvorima energije ili gospodarenju otpadom podrazumijeva sate i sate pripreme, čitanja zakona, ekoloških studija, znanstvenih istraživanja. Tek tada možemo argumentirano zastupati neki stav ili ideju. E sad, postoje oni kojima se to ne da, a ipak žele biti vidljivi i prisutni pa onda svaku temu okreću na jeftine, populističke, a lako zapaljive teme. Raspravljati o tome čiji je otac ustaša ili partizan (kako kaže pjesma TBF-a) može se ad hoc, bez pripreme. Zato toliko često slušamo uvijek iste priče i rasprave u političkom diskursu. Jer imamo političare kojima se ne da pripremati argumentaciju za ozbiljne i relevantne teme na dnevnom redu, a nažalost, ne da im se ni šutjeti. Jer i to bi bilo bolje nego "mlatiti praznu slamu".
Kako komuniciraju žene, a kako muškarci u hrvatskom javnom političkom prostoru? Postoje li razlike, ako da, koje su?
Stereotipno se vjeruje da će žene u svojim javnim nastupima biti više emotivne, a manje logične. Da će koristiti manje "pravih" argumenata poput podataka, istraživanja, statistika i sl., a da će više apelirati na emocije, osobito suosjećanje. Međutim, istraživanja su pokazala da je to netočno, ponekad i upravo suprotno. Naime, pokazalo se da žene nekada mogu biti i logičnije i argumentiranije upravo zato što su pedantnije i više se pripremaju. Naravno, to su generalizacije i neki načelni zaključci. No, svakako valja naglasiti da podjela na emotivne žene i razumne muškarce nikako ne stoji. Čak je zanimljiv i jedan stereotip koji se još uvijek provlači, a to je da žene "puno pričaju". Kada su znanstvenici to htjeli empirijski provjeriti pa su snimali razgovore i uspoređivali koliko govore žene, a koliko muškarci, pokazalo se da to uopće nije točno. Štoviše, muškarci su govorili više i češće. I onda se postavilo pitanje, odakle uopće potječe taj stereotip da žene puno pričaju? Pokazalo se da zaključak o "puno" pričanja nije proizlazio iz usporedbe s muškarcima nego iz usporedbe s tišinom. Čini se da rodni stereotipi i dalje postoje i u politici i društvu u cjelini. A upravo se razvoj društva ogleda, između ostaloga i u rodnoj ravnopravnosti, i to u praksi, a ne samo deklarativno. Nadam se da će se s vremenom sve više žena u Hrvatskoj uključivati u politiku i da ćemo se odmaknuti od toga da im se dodjeljuju tipično "ženski" resori i područja djelovanja.
Gdje je granica između odašiljanja političke poruke i manipulacije?
Tanka je to granica, ponekad teško uočljiva. Upravo zbog toga događa se da se biraju političari koji u konačnici čine štetu društvu. Pa dovoljno je sjetiti se povijesnih zlikovaca koje su mnogi ljudi u to vrijeme podržavali. Upitat ćemo se kako je moguće da se to dogodilo, da je netko, primjerice, podržavao Hitlera i njegove ideje. Naravno, tome pridonosi čitav niz društveno-političkih čimbenika, ali nedvojbeno važnu ulogu imaju retoričke vještine lidera. I upravo oni znaju kako uvjeravanje pretvoriti u manipuliranje. Najčešće se apelira na emocije slušača, poglavito na strah od nekog neprijatelja, a političar se pri tome predstavlja kao spasitelj i zaštitnik. Uobičajene su to taktike kojih smo se mogli naslušati i u novijoj povijesti. I nisu karakteristične samo za Hrvatsku. Bilo je toga u SAD-u i mnogim zapadnoeuropskim zemljama. Bilo je i uvijek će biti demagoga koji retoričke vještine koriste za manipulacije. Ono što čini razliku je upravo publika. Ukoliko je publika retorički obrazovanija i kritičnija utoliko je teže njome manipulirati.
Na što bi gledatelji trebali obratiti pažnju kako bi pročitali "pravo" značenje poruka političara?
Ključno je prepoznati kada nas netko pokušava uvjeriti djelujući na naš razum i služeći se pri tome logičnim argumentima, a kada, pak, nastoji do nas doći apelirajući na naše emocije. No, to ne znači da emocije treba apsolutno isključiti, ipak smo mi ljudi sastavljeni i od emocija i razuma. Međutim, treba obratiti pozornost na to je li to djelovanje na emocije opravdano. Iako može zvučati paradoksalno, emocije mogu biti razumski utemeljene. Dakle, razumno je da netko u nama pobuđuje strah ako taj strah ima utemeljenost, ako postoji realna opasnost od nekoga ili nečega. Primjerice, razumno je apelirati na strah od širenja smrtonosne bolesti, ali nije razumno apelirati na strah od muslimana generalizacijom ih sve pretvarajući u ekstremiste ili teroriste.
Važno je stoga kad nam se netko ili nešto predstavlja kao opasnost, procijeniti koliko je ta opasnost realna. Važno je također obratiti pozornost kad se nekoga predstavlja kao neprijatelja i nastoji se pobuditi prijezir ili netolerancija. Općenito, valja biti oprezan u svakom apeliranju na emocije. Ne treba ih isključiti, ali ih treba nastojati razumski provjeriti.
Je li politička komunikacija u Hrvatskoj prilagođena javnom prostoru to jest publici?
Nažalost, čini se kao da jest. Kao da se hrvatski građani svaki put ulove za neke "ideološke udice" pa se najžustrije političke rasprave vode upravo oko toga. Političari tako na najlakši način skupljaju bodove što će trajati sve dok građani to ne počnu "kažnjavati" ne davanjem glasa na izborima takvom tipu političara i tom stilu političke komunikacije. Nije hrvatska politička komunikacija dramatično drugačija od onih europskih ili svjetskih, ali je specifična po tome što se kod nas još uvijek raspravlja o tome tko više voli svoju domovinu, o tome tko ima pravo na patriotske osjećaje, tko ima pravo na ponos pobjede u Domovinskom ratu, tko ima pravo tu pobjedu slaviti i obilježavati. Meni se to čini suludo. Ljubav prema domovini trebala bi svakom političaru biti startna pozicija i onda bi se te pozicije trebala proizlaziti motivacija za političko djelovanje. Nije problem postojanje lijevog ili desnog, odnosno liberalnog ili konzervativnog opredjeljenja. Nije problem ni to da se političari i stranke svjetonazorski razlikuju u društveno-političkim pitanjima. Ali, to natjecanje u većem ili manjem hrvatstvu zaista bi već trebao biti retoričko-politički passé.
Primjećujete li utjecaj "trumpizma" na hrvatske političare?
Trump je zaista jedna specifična retoričko-politička pojava. Ne može se reći da je izmislio populizam, ali mu je doista dao jednu novu dimenziju. On je čovjek koji se proslavio time što "govori ono što tiha većina misli", a što je jedna od osnovnih karakteristika populizma. U gotovo svakom dijelu svoje retorike korespondira s teorijskim postavkama populizma. On je populizam u praksi. Predstavlja se kao običan čovjek, politički autsajder koji prezire političke elite, prezire diplomaciju i govori jasno i glasno ono što misli. Pri tome apelira na ponos, dostojanstvo američkog čovjeka, slavi američki način života i nabraja sve moguće opasnosti koje će taj način života ugroziti. I onda sebe nudi kao spasitelja. Mislim da je on svojim političkim djelovanjem inspirirao mnoge političke autsajdere da se uključe u politiku pod parolom: birajte mene, ja nisam jedan od njih. Ja sam jedan od vas.
U današnje vrijeme svatko ima platformu na kojoj se može izraziti. Koliko je razvoj tehnologije utjecao na retoriku hrvatskih političara i javni diskurs?
Koliko su društvene mreže pomogle širenju vijesti, bržoj, lakšoj i učinkovitijoj komunikaciji, toliko su nam i odmogle. Danas zaista svatko može o svemu izraziti svoje mišljenje, ima platformu na kojoj može komunicirati sa svojim sljedbenicima – followerima, može polemizirati, komentirati…. Političari danas ne moraju čekati novinara da im uzme izjavu, sami napišu svoj komentar, snime objavu i stave na svoj profil. Imamo primjer Mislava Kolakušića koji danas sjedi u Europskom parlamentu, a do glasača je dolazio gotovo isključivo putem društvenih mreža. No, ono što možemo primijetiti, posebice u kampanjama, jest da je političarima mnogo lakše ismijavati, vrijeđati i diskreditirati svoje oponente sjedeći za laptopom i pišući objave, nego suočiti se s tom osobom, pogledati ga u oči i biti jednako grub i bezobrazan. Najveća negativnost je to što se pojavom on line platformi snizio stil političkih polemika na razinu uličnih ili birtaških rasprava. Nedostatak argumenata, naglasak na diskreditiranju drugih i korištenje riječi i izraza neprimjerenih javnom prostoru. Jer komunikacija na društvenim mrežama je jednako tako javna komunikacija. Razvoj tehnologije obično je u povijesti sa sobom donosio i razvoj društva i civilizacije. Ipak, javna komunikacija nije profitirala pojavom društvenih mreža.