Slušajući prvi intervju Zorana Milanovića, mnogi su se možda iznenadili smirenim, ležernim tonom izabranog predsjednika. Možda ga je kampanja toliko umorila da više nema borbene energije. Ili će možda predsjednički stil biti ponešto drugačiji od onog premijerskog.
Iako je sam rekao da se ljudi ne mijenjaju, ipak je svojom komunikacijom pokazao da je moguće biti drugačiji, zreliji, konstruktivniji. Ili je, ono što je najvjerojatnije u pitanju, sigurniji. Sigurniji u svoj položaj, funkciju, u svoje kompetencije da tu funkciju obnaša. Agresivna komunikacija najčešće je znak slabosti i nesigurnosti, ljudi napadaju, vrijeđaju i omalovažavaju onda kada se sami osjećaju ugroženi, kada zbog nedostatka argumenata pribjegavaju diskreditiranju drugih.
"Siguran u sebe"
Sada, nakon niza godina retoričke agresivnosti i nesigurnosti, Zoran Milanović svojom komunikacijom šalje sliku čovjeka sigurnog u sebe. Kratki odgovori, diplomatsko izbjegavanje vrednovanja (primjerice, Davora Bernardića kao mogućeg premijera), izbjegavanje kritiziranja Vlade, pokazivanje "razumijevanja na prvu" problema Splićana, ali jasno izražavanje stava kad je rješenje problema loše "na drugu", nepretencioznost u budućim planovima, retoričke su karakteristike nekog, očito "novog" Milanovića.
Ipak, ono što je svima posebno zanimljivo u prvom intervjuu novoizabranog predsjednika jest njegov plan inauguracije. Koja će, kako kaže, biti normalna. Stari Milanović tu bi stavio točku. Novi Milanović ograđuje se i kaže: Ne kažem da su one prije bile nenormalne. Inauguracija tijekom radnog dana, u Uredu predsjednika bez diplomatskih protokola i stranih uzvanika s tek malim brojem okupljenih. Tako Zoran Milanović vidi svoju inauguraciju.
I naravno, većina ljudi teško bi ga zamislila u nekim pretjerano svečanim, uzvišenim formalnostima, s fanfarama, lentom i slično. I naravno, predsjednik protokolom svoje inauguracije mora biti svoj, ona mora odražavati njegovu osobnost. No također je važno da čin inauguracije pokazuje i odnos predsjednika prema predsjedničkoj funkciji. Ako se ona svede na puku formalnost, bez svečanosti, time se pokazuje i odnos prema instituciji predsjednika. Ako inauguracija izgleda kao nešto usputno, kao puko zadovoljavanje zahtjeva Ustava, pokazuje se i nedostatak entuzijazma, ponosa, dostojanstva i sreće u preuzimanju tako značajne i važne funkcije.
"Želi biti drugačiji"
Nije čin predaje dužnosti i inauguracija predsjednika izmišljena da zadovoljava nečiju osobnu taštinu (ili barem ne samo zbog toga!), već se tim činom izražava važnost te visoke funkcije. Izražava se odnos čovjeka prema funkciji, pa i odnos države prema funkciji.
Zoran Milanović želi biti drugačiji, to je svima jasno. No puko inzistiranje na "drugačijem", inzistiranje na tome da se napravi odmak od prethodnika, a bez jasnog argumenta i odgovora na pitanje "zašto", može biti pogrešan motiv za promjene.
Predsjednička inauguracija svečan je čin, važan događaj ne samo za izabranog predsjednika nego za cijelu zemlju, za građane, birače. Građane se uvjeravalo da su izbori bitni, da trebaju sudjelovati u odluci tko će idućih pet godina biti na čelu države, da svojim glasom na izborima određuju sudbinu zemlje, smjer kojim će ta zemlja ići. A sad: To je jedan čin, moraš preuzeti dužnost!
To jest jedan čin. Ali je važan, svečan, dostojanstven. A način preuzimanja dužnosti puno govori o odnosu prema toj dužnosti.