Sutra izlazi moja nova knjiga, deveta po redu. Mislim, neš' ti, knjiga kao knjiga, kupiš, pročitaš, na nekoliko ti sati zaokupi pažnju, i nakon toga život ide dalje. U principu, kao da se ništa značajno nije dogodilo. Pardon, bez ovoga – u principu – zaista se ništa značajno nije dogodilo, kada čovjek pogleda, onako na duge staze.
Istina, svi mi koji smo progutali na tisuće knjiga znamo da nam neki književni likovi znače puno više od devedeset i devet posto stvarnih ljudi koje smo u životu sretali. Neki književni likovi su nam usmjerili živote, zna to svatko tko je jutra dočekivao listajući zadnje stranice.
Sjećate li se rata na društvenim mrežama prije ulaska u EU?
Ali onako, na duge staze, izlazi još samo jedna knjiga, krimić nekakav, lov na serijskog ubojicu u Zagrebu, neš' ti, ima jedno 180 stranica i oko pola kile, možeš njome klepiti muža po glavi kada se pijan vrati kući, a dobra je i za tamanjenje komaraca, kada gamad navali u ljetnoj sezoni.
Nema veze što sam mjesecima žuljao stolac stvarajući priču, likove i atmosferu, nema veze što nisam vidio sunca niti mjeseca u fazi realizacije. Ljudi će moju knjigu pročitati u jednom danu, odložiti je negdje na policu i to je to… tanka linija između rudarskog posla i poslijepodnevne razbibrige. Ali to je takav posao, i svi mi koji se bavimo pisanjem navikli smo na takva pravila igre.
Međutim, ta je moja knjiga, deveta po redu, vrlo važna kao kontrapunkt onog tipičnog hrvatskog sjedenja na kavama i pljuvanja svega i svačega, pljuvanja svakog truna kreativnosti s ove strane nišana, svih nas koji stvaramo romane, slike, fotografije, kazališne predstave, filmove, koji režiramo glazbene spotove, crtamo grafite ili pokušavamo oformiti bend za dizanje tlaka susjedima koji ne shvaćaju koji se to vrag zbiva u podrumu zgrade.
Cijeli dan sjede i hejtaju
Ta je knjiga važna za sve dupeglavce koji dokono ispijaju kave na terasi Pifa, usred Cvjetnog placa, Rive ili Korza, sve te pametnjakoviće, velebne kreativce koji bi pisali najbolje romane na svijetu, punili stadione i arene, primali akademske nagrade za kiparske radove, slikali se za naslovnice časopisa… sve bi oni to radili, i vazda pričaju kako je svijet nepravedan, kako uspijevaju likovi bez talenta, i kako samim hirom zle sudbine oni sami nisu u prvom planu. Sjede dupeglavci na terasama gradskih kavana i ne rade ništa, olajavaju i hejtaju čitav dan, čitavu godinu, čitav život…
Prvu sam knjigu objavio prije dvanaest godina. Od tada sam ih objavio sveukupno devet, a svaku sam u prosjeku pisao tri ili četiri mjeseca. To znači da sam sveukupno dobre četiri godine sjedio za radnim stolom, po dvanaest sati na dan i pisao romane. Kada tome pridodam tonu kolumni, novinskih tekstova, putopisa, kada tome pridodam razne kampanje i analize koje sam napisao, ispada da sam kakvih sedam ili osam godina neprekidno grijao stolac, od jutra do sutra, bez da vidim sunca i mjeseca.
Jesmo, ispali smo, i što sada?
Tu sam prvu knjigu objavio prije dvanaest godina, o vlastitom trošku. U to sam doba živio u podstanarskom stanu na Jarunu, gušen kroničnom besparicom, pa sam podigao gotovinski kredit u iznosu od 8 000 kuna, da platim grafičara, tiskaru i promociju. Odbijali su me izdavači, ali sam svejedno sjedio i radio, jer sam vjerovao u sebe. K vragu, pa mora se sav taj trud nekako isplatiti, mora mi se vratiti uloženo.
Objavio sam i drugu knjigu, pa onda i treću, za koju sam dobio književnu nagradu i 100 000 kuna nagrade. Onda je sve postalo puno lakše.
Sjedio sam, šutio i radio
U posljednjih sam dvanaest godina dao i nekoliko stotina dosadnih intervjua, odradio stotine predavanja i gostovanja, panela i konferencija. Nekoliko godina života je otišlo i na to.
Čitavo to vrijeme, a dvanaest godina zaista nije mala zajebancija, sjedio sam, šutio i radio, pokušavajući svakom novom rečenicom postati sve boljim piscem. U čitavih tih dvanaest godina nisam sjedio u Pifu, na Rivi ili Korzu i razmišljao kako bih punio stadione i arene i primao akademske nagrade za radove.
Nisam razmišljao ni o čemu osim o tome kako volim sjediti i raditi svoj posao.
I zato mi sutra izlazi nova knjiga, deveta po redu, i siguran sam da će je pročitati deseci tisuća ljudi, kao to već biva s mojim knjigama.
Život zna biti lagan, zna biti i zajeban, ali ipak, vjerujem da je život jedan fer igrač, i da dobrim vrati svaki trud, svaku kap znoja, svaku minutu u kojoj čovjek zavrne rukave, pljune u šake i odradi posao.
Gledam svoja posla
Znaju to i dupeglavci s terasa kavana, sve sami nesuđeni prvaci književnosti, filma i muzike. Znaju to samo ih je strah priznati. Hajde lako za druge, ali teško se pogledati u ogledalo i priznati sam sebi – buraz, pun si govana.
A ja… ja samo sjedim, šutim, radim i gledam svoja posla.
Znao sam da će se sav taj trud nekako isplatiti, da će se vratiti sve uloženo. Zato sam onomad i podigao taj kredit. Na kraju sam ga isplatio, ali isplatio je on mene.
Ugodno Vam čitanje.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook