Jesmo, ispali smo, i što sada? Meksiko igra bolji nogomet i neka im, raspucali su nas kao dvije tortilje za van, neka se ljudi vesele. Neka im prolaz dalje, zaslužili su, pjevaju, plešu, vesele se, takav je to narod. A kakav smo mi narod? Mi smo narod koji od sveopće euforije do potpune apatije odjuri brže nego što Perišić i Olić sprintaju, onako united.
OVDJE pročitajte sve kolumne Hrvoja Šalkovića
Raspucao nas Meksiko, i nismo više na turniru, i što sada, neće se svijet srušiti. Ostavili smo trag, brendirali se na sportskoj mapi svijeta, ponajviše zbog onako ludo sretnog ždrijeba koji nas je instalirao u utakmicu otvaranja, pa je nekoliko milijardi ljudi na svijetu gledalo kakvo igraju naši, usput se smijuljeći kako stotine sportskih komentatora, od Gabona do Laosa lome jezike pokušavajući pravilno izgovoriti sve te Mandžukiće i Ćorluke. Brendirali smo se i zahvaljujući onim lešinarskim paparazzima koji su objavili gologuze fotografije, što igračima zaista ne može biti ugodno, ali barem su milijuni žena uzdisali za našim dečkima, a navodno je i sam Kovač proglašen ikonom stila.
Odigrali smo još jedno prvenstvo, ništa bitno nismo napravili, pa što onda, život ide dalje.
Kovač: Moja je savjest čista, igrali smo moderni nogomet!
Ovih je dana teško hodočastiti društvene mreže i čitati sve te komentare, jednako kao što je teško ispijati kave u kafićima i slušati sve te hejterske besjede koje odjekuju sa susjednih stolova. Sam dragi Bog zna koliko volim tu našu repku, koliko sam noktiju zbog nje izgrizao, koliko puta raubao glasnice i uživo i pred televizorom, ali i sam dragi Bog zna da tu repku jednako volim i kada gubi, i kada pobjeđuje.
Nisam baš poznat po tome da sam žene koje su mi ulazile u život volio jednako i kada je bilo sunčano, i kada su udarale oluje. Najčešće sam utekao glavom bez obzira. Ali u nekim ljubavima, a u tu spada i ona prema repki, tu sam nesalomljiv.
Pa sada slušam sve te besjede i čitam sve te nogometne sveznalice koji lamentiraju, s manje ili više pokrića, o očajnim izbornikovima potezima, o izraubanim i nemotiviranim igračima, o ovome i onome. Slušam sve te pametnjakoviće koji su do ponedjeljka predvečer bili spremni Srni čistiti cipele a Lovrenu potpisati jamstvo za kredit, sve te mudrijaše koji su bili spremni naglavce skakati u Manduševac ili u more pod rivom, slušam ih kako sada Kovača i dečke vuku po blatu.
Koliko je tanka ta granica između obožavanja i mržnje?
Tanka je, jako je tanka.
To je zato što ljudi u Perišićevim golovima vide osobnu pobjedu, vide bijeg iz minusa na tekućem računu, vide osvetu za sve osobne frustracije i razočaranja.
Mnogi nogomet percipiraju kao stvar kojom vidaju svoje osobne rane, loptanje su odavno ubrali na taj način, i nikada ga više kasnije nisu ubrali kako treba.
A ljudi dragi, to je samo sport.
Porazi peku. Ali to su porazi reprezentacije, a ne nas samih.
Život je lijepa stvar, nogomet je predivna stvar. Onako na duge staze, nogomet se sastoji i od poraza i od pobjeda, jednako kao i sam život.
I zato nemojte olako vući ljude po blatu, jer time zapravo vučete sami sebe.
Što se mene tiče… uvijek vjeran.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
