Ima već puna godina kako nas je majka Unija posjela u svoje krilo. U novijoj povijesti manje će ostati upamćen sam čin primanja, a više onaj rat na društvenim mrežama u periodu prije referenduma, kada su se prekidala kumstva, kada su pucala prijateljstva, kada se na protivnički tabor bilo spremno izaći odlučno kao da se izlazi na Krbavsko polje dok s druge strane jurišaju Turci, Avari, Huni i Mongoli united.
Pročitajte i ovo
Dani se prosuli kao špil karata, prozujala čitava godinica, i eto nas sada na jubileju primanja u Uniju. Razmišljam sada malo o tom datumu, i dolazim do jednog epohalnog saznanja.
Jesmo, ispali smo, i što sada?
Naime, u tih posljednjih godinu dana, činjenice da hodam tlom Unije sjetio sam se možda dva ili tri puta. Točno se sjećam, jednom sam trčao nešto obaviti tamo oko Zrinjevca, hodao sam pločnikom i prošlo mi je kroz glavu – bem ti, pa mi smo Europska unija.
Drugi put kada sam se isto toga sjetio, da prostite, sjedio sam na zahodu.
Da mi je netko to prognozirao prije godinu dana, rekao bih mu da je lud.
Ej, čovječe, pa mi postajemo dio Unije, pa to je big deal… kad ono, ispao šipak.
Ulazak u Uniju je na kraju ispao kao ulazak Brozovića u drugom poluvremenu protiv Brazila – dogodio se, ali nitko to nije onako istinski niti primijetio, niti je to ikome, na kraju važno.
Više je Lovren brendirao Hrvatsku, nego Turistička zajednica
Zagovarao sam ulazak u EU iz nekog mog viđenja lokal patriotizma, iz onog praktičnog razloga da konačno na putovanjima, nakon što me sva sila ljudi, kroz sve te puste godine i države, nakon što su me milijun puta pitali – čuj, ta tvoja Hrvatska, je li to dio Europske unije? Zagovarao sam ulazak, pa da konačno, pun ponosa mogu odgovoriti – JE – time valjda potvrđujući da dolazim iz napredne, divne male zemlje koja pripada Europskom krugu.
I kao za vraga, u zadnjih sam godinu dana bio u Indiji, i na Šri Lanci, i u Turskoj, i u Kini, i u Indoneziji, i na Tajlandu i na Mauricijusu, razgovarao sa desetcima ljudi, i nitko me ništa nije pitao.
Niti slova.
Jesam li u posljednjih godinu dana osjetio tu epohalnu transformaciju iz Balkanca u Europejca? Nisam niti to. Jednako kao što je moj gospon Stari za svoga života živio u kraljevini Jugoslaviji, pa u NDH, pa u drugoj Jugoslaviji, pa u Hrvatskoj i u Uniji, a da nije mrdnuo iz Mikulića, i pritom se nije nimalo transformirao, i on je i dalje ostao onaj isti, moj gospon Stari.
Sjećate li se sada tog rata na društvenim mrežama, u periodu prije referenduma? Sjećate li se i jednog i drugog tabora, onih koji su ulaskom nagovještavali opći prosperitet i blagostanje, i onih koji su u ulasku vidjeli propast.
Koliko je sada sve to skupa smiješno.
Kao što je bio smiješan mali Brozović, kada je zujao sredinom terena pored Paulinha i Oscara.
Iskreno jedino po čemu se osjeti članstvo moje dobre male Hrvatske u toj velebnoj zajednici naroda je statistika koju nam Bago zna prezentirati u minutama TV Dnevnika.
Naime, statistički, prije smo po svim pokazateljima bili ekonomska septička jama Europe. A sada smo ekonomska septička jama Europske unije.
Drukčije se zove, ali jednako smrdi.
Sretan ti prvi rođendan, dobra moja mala europska Hrvatsko.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
