Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović obilježila je dvije godine svog mandata. Analiziraju se njezine političke poruke, postignuća, (ne)ispunjena predizborna obećanja, a pravi je trenutak da se analizira i njezina retorika.
Moglo bi se reći da poznajemo tri retorička lica predsjednice. Prvo, ono najmanje zanimljivo, su njezine pripremljene izjave o određenoj temi. Predsjednica posjeti Kuvajt, govori o tome kako će odnosi dviju zemalja pomoći razvoju hrvatskog gospodarstva, industrije…Tu se nema puno prigovoriti sadržaju: rečenice su unaprijed promišljene, odvagnute, pripremljene.
Ono čemu se može prigovoriti je govorna izvedba. Slušajući, a prije svega gledajući predsjednicu, teško se oteti dojmu da je sve to što govori "umjetno", previše "uvježbano". Tečnost govora je nešto čemu svaki javni govornik teži. Ali, ako je to hiperkorektno u svakom pogledu, onda gledamo jedan "konfekcijski govor". Pretjerana težnja da dikcija bude savršena, da svaki naglasak bude točan, da svaka riječ bude jasno artikulirana i da nijednom ne zastane, ne pogriješi, da joj se slučajno ne dogodi da zamuckuje pa makar i sekundu – cjelokupnu govornu izvedbu čini neprirodnom, prenaučenom. U svakom slučaju, izvedbena prirodnost je nešto do čega predsjednica još nije došla – možda zbog nesigurnosti, možda zbog nerealne želje za govorničkim savršenstvom, možda zbog pretjeranog straha od kritika.
Drugo predsjedničino retoričko lice je ono u kojem je koliko-toliko prisiljena improvizirati. Ipak, s obzirom na to da je velika vjerojatnost kako će je tražiti izjavu gdje god da se pojavi, pravu improvizaciju nikada nismo vidjeli. Međutim, našla se u situaciji u kojoj ne može baš točno predvidjeti pitanje niti u potpunosti pripremiti izjavu. Je li u tim situacijama bolja? Trudi se biti opuštenija, osobnija i prirodnija, ali teško pronalazi pravu mjeru.
Primjerice, na obilježavanju kineske Nove godine ističe kako se nada da će iduća godina biti bolja: "Čini mi se da smo u godini majmuna malo izgubili vremena, malo smo imali previše tehničkih vlada i razmirica". Kritikom koju upućuje kroz smiješak, tonom blage majke koja ipak mora ukoriti nestašnu dječicu, umanjuje si autoritet koji nosi funkcija predsjednika. Slično je i s posjetom kadetima tijekom vojničke obuke govoreći kako je dio obuke i malo se zabaviti, raditi spačke. Predsjednica bi zaista trebala ležernost, opuštenost i spontanost graditi svojom izvedbom, svojom prirodnošću pred kamerama, a ne poluinfantilnim izjavama kojima se nastoji prikazati kao "cool" i "opuštena".
I treće retoričko lice predsjednice je ono koje se suočava s kriznim situacijama, kritikama i optužbama. Odlazak na putovanje u SAD, srpske čokoladice, sumnje oko financiranja kampanje…Svi političari na tako visokoj funkciji moraju biti svjesni da se svaki njihov potez pozorno prati, da nijedna pogreška neće proći neopaženo, da će uvijek imati kritičare i one konstruktivne i one destruktivne.
Kako je moguće da predsjednica u tim ključnim trenucima nije naučila reagirati. Nije naučila komunicirati. Kako je moguće da joj se dogodi da danima ili tjednima ona "ne daje izjave" ili "ne želi komentirati". Naravno, svi bi mogli (uz kratki tečaj retorike) biti dobri u ceremonijalnim, formalnim situacijama kada se otvaraju izložbe, obilježavaju događaji i tu i tamo kaže par prigodnih (prethodno napisanih riječi). Ali, znati se nositi s kritikama, odgovoriti na "provokativno" pitanje, davati izjave o "neugodnim" temama. E, za to je potrebno iskustvo, stručnost i velika retorička vještina. I, naravno, hrabrost. Izaći pred kamere i onda kada vas svi propituju, "napadaju", a vi se trebate znati "obraniti". To su zahtjevi koje sa sobom nosi predsjednička funkcija. To su zahtjevi koje može ispuniti samo retorički vješt političar.
Kolinda Grabar-Kitarović na funkciju predsjednice nije došla s tim vještinama, ali ih je do sada već trebala razviti. Ili možda misli kako još uvijek ima vremena popraviti svoje "retoričko lice"? Jer, do novih izbora ima još dovoljno vremena.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.