Proputovati tisuće kilometara u potrazi za srećom, za aktericu naše sljedeće priče bio je sasvim logičan potez. Iz Perua u Lijepu našu Dragitza se preselila kako bi upoznala domovinu svojih predaka. Vrlo brzo je naučila jezik, pronašla posao i danas kaže kako se osjeća više Hrvaticom nego Peruankom. Otkrila nam je koliko joj se život promijenio, misli li da su Hrvati kavaliri te leži li joj 'kaj'.
'Mladi idu van i traže nešto bolje, ali stvarno ne znaju što imaju tu', priča Dragitza Rastegorac Grubisic.
Najčešće pitanje koje ovoj 25-godišnjakinji postavljaju nakon njezina preseljenja iz Perua u Hrvatsku je ono je li ovdje pronašla ljubav svojeg života. No, prava istina je da se Dragitza zaljubila u sigurnost i mirnoću Lijepe naše, veličinu glavnog grada, a ovom kraju privukli su je i njezini korjeni:
'Tata je Hrvat iz Kupresa, mama je Hrvatica rođena u Peruu, oni su se upoznali tu. Tata se je zaljubio pa je odmah otišao u Peru. Ja sam rođena tamo, ali i tu smo živjeli par godina kada sam imala 9 godina. Ja sam opet došla prošle godine', priča.
Daleku Australiju zamijenio hrvatskim otokom i oduševio fenomenalnom idejom
Nakon dolaska u Zagreb odmah je počela učiti hrvatski jezik. Jedino je tako, kaže, moguće upoznati dušu grada i njegova stanovništva.
'Netko mene pita, a ja Kaj?, onda shvatim da nije baš obično i imam čudni naglasak, ne pričam kajkavski i ne kužim kako mogu koristiti kaj, ali ponekad da', kaže.
Sviđa joj se opuštenost
A prije nego što joj se kajkavština potpuno uvukla pod kožu, Dragitza je poprimila malo hrvatske ležernosti te hedonističkog raspoloženja. Kako kaže, sviđa joj se to što Hrvati uvijek imaju vremena za kavu te su, kako tvrdi, opušteni:
'Ljudi kažu da su Hrvati lijeni, a za mene nisu. Ima ljudi koji jesu, ali to ne znači da su svi Hrvati lijeni. Hrvati pričaju za Peru da je opasno, a to je i istina. Svi znaju da je jako daleko i da ljudi znaju da nismo dobri u nogometu. I to je istina isto', priča.
A kada je nogomet u pitanju, ovdje si je Dragitza dala oduška.
Nude 5 tisuća kuna mjesečno ako doselite, čak i novac da nađete partnera
'Volim nogomet i ne gledam samo zbog nogometaša. Baš volim nogomet, navijam za Hrvatsku oduvijek i za Dinamo onda. Super mi je ići na stadion i to', kaže.
'Jesu, da. Samo kad sam na stadionu, onda nisu. Ali svugdje da, uvijek časte i to je super', odgovara na pitanje jesu li Hrvati kavaliri.
Sviđa joj se i hrana i glazba, a ne sviđa spora birokracija
Uz kavalire, ovoj se Peruanki hrvatskih korijena sviđaju i domaća hrana te glazba. O kulturi i običajima već je nešto znala, a ono što ju je iznenadilo je prilično aktivan noćni život Zagreba:
'Promijenila bih cigarete, puno ljudi puši, ima kafiće za i bez pušenja, a svi puše,a ja moram biti s ljduima koji puše, Dobro, ja bi to mijenjala', rekla nam je,.
Smeta joj i spora hrvatska birokracija, no, kako kaže, u svakoj je zemlji tako. A da može, vrlo bi rado riješila i pitanje velike nezaposlenosti. Ona je svoj posao pronašla u nedavno otvorenom Muzeju Iluzija, i to nakon što je poslala svoj životopis na desetke adresa. U početku je mislila da će znatno duže tražiti posao:
'Možda sam imala sreću ili sam stvarno htjela raditi bilo što jer ako samo tražiš jedan smjer, onda neće biti tako lagano, ali kad si otvorena da radiš, samo da radiš nešto, onda je lakše', kaže.
Kriterije za posao je zadovoljila svojim pozitivnim stavom, entuzijazmom, željom za radom s ljudima, poznavanjem španjolskog jezika, ali i fascinacijom iluzijama:
'Ja volim gledati stvari kako ljudi ne gledaju, a to je iluzija. Što izgleda da je , a tako nije. Meni se to sviđa , da gledamo još dalje od onoga što možemo vidjeti', objasnila je.
A pogled u budućnost nudi joj samo jedan odgovor. Zauvijek će ostati u Lijepoj našoj jer se, kako kaže, osjeća više Hrvaticom nego Peruankom.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook