Među građanima Europske unije mali je broj onih koji se nacionalno smatraju Europljanima, jednako kao što se u bivšoj SFRJ mali broj građana nacionalno smatrao Jugoslavenima, pokazuje istraživanje koje je objavljeno u časopisu "Politička misao".
Autori Nikola Petrović i Filip Fila s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Marko Mrakovčić s Pravnog fakulteta u Rijeci koristili su istraživanja Eurobarometra o europskoj identifikaciji, te su pošli od, kako kažu, kapitalnog članka Duška Sekulića, Gartha Masseya i Randy Hodsona "Tko su bili Jugoslaveni", koji je objavljen 1994. u časopisu American Sociological Review.
Udio nadnacionalne identifikacije se mijenja iz godine u godinu, a najnoviji prosjek za EU iznosi 10.6 posto. Najviše ih je u Luxemburgu 25.6 posto, Belgiji 18 posto, Velikoj Britaniji 16.1 posto, Njemačkoj 14 posto i Španjolskoj 13.7 posto.
Slično socijalističkoj Jugoslaviji, neke od zemalja s najvećim udjelom Europljana su one koje su etnički heterogene, komentiraju autori.
Čini se da je to također slučaj s Latvijom (10.6 posto Europljana), koja ima najmanji udio stanovništva titularne nacije među postsocijalističkim državama članicama i najveći udio Europljana u regiji srednje i istočne Europe (CEE).
Međutim, za razliku od jugoslavenskog slučaja i ispodprosječne razine nadnacionalne identifikacije najveće države Srbije 1981. (4.8 posto) i 1991. godine (2.5 posto), najmnogoljudnija članica EU-a Njemačka ima natprosječnu razinu primarne europske identifikacije, iako je u zadnje vrijeme ona malo pala.
U Hrvatskoj se šest posto stanovništva identificiralo kao Europljani, u Slovačkoj 6.9, Sloveniji 7.7, Bugarskoj 8.5, Češkoj 8.9 i Mađarskoj 11.5.
Na začelju su Portugal s 2.1 posto, Grčka sa 2.8 posto, Malta sa 3.2 posto, Irska s 4.5 posto, Cipar i Finska s po 4.7, Švedska s 4.8, Danska s 5 i Estonija sa 6 posto stanovništva koji se nacionalno smatraju Europljanima.
Najviše nacionalnih Jugoslavena bilo je 1981. u Hrvatskoj i Vojvodini, 8.2 posto, zatim u Bosni i Hercegovini 7.9 posto. Najmanje ih je bilo na Kosovu (0,1) i Makedoniji (0,7), te Sloveniji (1,4) i Srbiji (4,8 posto). Godine 1991. u Vojvodini je postotak Jugoslavena narastao na 8.7, a posvuda drugdje drastično pao.
Niske razine nadnacionalnog identiteta
Niska razina Europljana i Jugoslavena u obje države nije neočekivana jer najmoćniji nositelji izgradnje socijalističke Jugoslavije i europskog projekta nisu bili usmjereni na izgradnju nadnacionalnog identiteta koji bi zamijenio postojeće nacionalne identitete među ljudima, objašnjavaju autori.
Izgradnja i široko prihvaćanje nadnacionalnog europskog identiteta ograničena je činjenicom da europski projekt postoji tek nekoliko desetljeća, a nacionalni su identiteti u Europi građeni stoljećima.
Građani koji imaju viši društveni status vjerojatnije će postati Europljanima, kao što su se Jugoslavenima tako osjećali oni koji su putem migracija, mješovitih brakova i višestrukih državljanstava imali više kontakata s drugim dijelovima nadnacionalnih političkih zajednica, te imaju manje ekskluzivnu nacionalnost, navodi se u istraživanju.
Jedna od glavnih razlika između socijalističke Jugoslavije i EU na tom polju jest činjenica da se s osjećajem europeizma mogu povezati različite političke orijentacije.
Iako se Europa sve više povezuje s ljevičarskim vrijednostima, to ne sprječava neke od desničarskih ispitanika da se identificiraju kao Europljani. Primjerice, u Belgiji antiimigrantski stavovi povećavaju vjerojatnost identificiranja građana kao Europljana.
Porast udjela Europljana u Ujedinjenom Kraljevstvu i Mađarskoj ukazuje na rastuću polarizaciju oko pitanja EU-a, ali to u UK nije bilo u stanju zaustaviti euro-dezintegraciju. No, porast uzlazne mobilnosti, a posebice rastuća migracija u EU-u, mogli bi povećati izglede za primarnu europsku identifikaciju, smatraju autori.