Vanjskopolitički novinar Nove TV Marko Stričević svoj karijerni put gradio je i u Rusiji, i to s poslom za koji, uz dozu humora, kaže da je sam sebi izmislio, a onda tražio druge da ga na njemu zaposle.
Ondje je doživio i proživio brojne priče, a jedna od njih, onu koju je odlučio loviti, postala je i tema njegova publicističkog prvijenca koji je nedavno objavio. Povod nam je to za razgovor s njim o novinarstvu, izvještavanju o vanjskopolitičkim događajima, njemu, ali i knjizi koju je napisao – "Tito u Rusiji".
Kako ste zamišljali svoj novinarski put dok ste studirali, razlikuje li se od ovoga kako on teče sada?
Počeo sam studirati 1998. godine, prije interneta, u vrijeme dok je u Hrvatskoj postojala jedna televizija s nacionalnim dometom, a imala je dva programa. U takvom okolišu jedini pravi put i mjesto u novinarstvu vidio sam u tada dominantnim novinama. Pisanje i čitanje, to je moj svijet od predškolske dobi.
No do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća cijeli je taj papirnati pejzaž praktički nestao. Nijedan drugi medij nije imao takvu koncentraciju svakovrsnog znanja o svijetu oko nas, i nijedan medij danas nema ni približno takvu koncentraciju znanja i iskustva kakvu su prije tehnološke revolucije imale dobre novinske redakcije. U tom smislu novinarskim su svijetom nekoć hodali divovi.
S druge strane, razlozi zbog kojih sam prije 25 godina odabrao novinarstvo i dalje su tu, osjećaj odgovornosti pred čitateljima, gledateljima i slušateljima je tu, svijest o tome čemu se u ovom poslu trebam odupirati kako znam i umijem i dalje je tu. Želja da nastavim učiti, prihvaćati izazove i odgovornost, maštanje o temama koje bih volio raditi i dalje su tu.
Vanjskopolitičke novinare percipiramo kao one koji puno putuju. Koje je bilo Vaše prvo novinarsko putovanje, a koje zadnje i po čemu ih pamtite? Koje Vas se putovanje najviše dojmilo u karijeri?
Posljednje je bilo izvještavanje iz Slovačke nakon atentata na premijera Fica. Inače, od vanjskopolitičkih novinara danas sigurno više putuju sportski novinari. Međutim, moje prvo novinarsko inozemno putovanje bilo je ono koje je trajalo, s manjim pauzama, tri godine.
Sa 26 godina izmislio sam si radno mjesto – bit ću dopisnik iz Rusije! Prvo sam ga izmislio, a onda krenuo u intenzivnu potragu za medijem koji bi mi to radno mjesto mogao otvoriti... Nije baš išlo, mjesecima nitko nije ni odgovarao na moja pisma, pozive... Onda se javio Jutarnji list, a kasnije i ostali. U te tri godine života, putovanja i istraživanja po zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza vjerojatno sam se emancipirao i pronašao svoj put.
Koji je to svjetski događaj o kojem ste izvještavali (priča koju ste radili) koji je kod vas izazvao najveći interes i zašto?
Radi se o onom što Englezi zovu body of work, a tiče se svega vezanog za moju profesionalnu specijalizaciju, započetu dopisničkim razdobljem iz Rusije i postsovjetskog prostora. Tu se želja za otkrivanjem sebi i čitatelju, kao i onim redovnim dnevnim, što je moguće vrhunskijim izvještavanjem, osjeća u svakom trenutku: radilo se o arktičkim ribičima koji provode dane nad okruglom rupom u ledu na Bijelom moru, ulasku pješke u odmetnutu gruzijsku regiju Abhaziju, izvještavanju o izborima u Sočiju dok se na njima natječe kasnije ubijeni bivši vicepremijer Boris Njemcov, ili o Olimpijskim igrama na istom mjestu šest godina poslije, koje se događaju u istom trenutku kada na kijevskom Majdanu počinje krvoproliće, a rusko propagandno čudovište usred Igara počinje s dotad nezamislivom dehumanizacijom Ukrajinaca...
Sve je to u profesionalnom i ljudskom smislu dio iste, intenzivne priče, istog posebnog interesa. Dugi razgovori s vodećim licima opozicije i kratak razgovor s donedavnim ministrom obrane Ruske Federacije Sergejem Šojguom, koji je tada bio na drugom mjestu u vladi, ili intervju s režimskim "pravobraniteljem" Anatolijem Kučerenom, koji će u budućnosti iskrsnuti kao "odvjetnik Edwarda Snowdena". Ili upoznavanje s Fjodorom Jemjeljanenkom (Emelianenkom), koji tada, kao jedini neporaženi teškaški šampion u MMA dolazi u snijegom zameteni gradić Kstovo da se natječe na državnom natjecanju u sambu... Ili sa žiteljima prigradskih moskovskih naselja kojima građevinski investitori pale kuće da bi ih otjerali... Ili rasprave s vodstvom Krimskih Tatara u trenucima kad se počinje pričati da bi Rusija mogla napasti Krim...
Sva ta i mnoga druga iskustva povezana su istom pokretačkom silom. Svjetski samiti i slična dogovorena masovna zbivanja meni su fenomenološki interesantni, ali moje su područje kompleksnije autorske reportaže, improvizacija i istraživanje. Kad se kao "jedini" novinarski putnik namjernik u potrazi za svojom pričom nađem u gradu od 350 tisuća ljudi, koji je toliko sjeverno da zimi dan traje tri sata, a 21 sat je noć.
Vaše su područje interesa postsovjetski prostor i politika, zašto baš to?
Zato što od djetinjstva maštam o svijetu s mnogo više pozitivnih impulsa nego negativnih predrasuda, a tinejdžerske sam godine prošao u 90-ima, vremenu u kojem je pozornost društva bila usmjerena isključivo na zapad, pa se meni u nekom trenutku pojavio golem interes za tajanstveni istok i otpor prema ukalupljenim smjerovima.
Otputovati s 19 u Bugarsku bilo je avantura, a tek dalje... Neki će se sjetiti koliko je još do 90-ih, ili početka 2000-tih, bilo teško uopće otputovati s kontinenta – kakva Turska, kakve deve u Tunisu, kakav Tajland, jeftini letovi...? Pritom su Rusija i čitav istočnoeuropski, pogotovo postsovjetski svijet, bili tada prezreni i velika nepoznanica upitne sigurnosti.
Istovremeno, postojala je intuitivna predodžba o zaboravljenoj velikoj kulturi s velikim gradovima zagonetnih imena, u kojima se nužno mora odvijati neki osebujan život, a ja o njemu ne znam ništa – pogotovo ne o tome što se tamo događa mladima, mojoj generaciji. Virtualna je sfera bila još u povojima. Puno se više toga događalo u autentičnoj stvarnosti, na ulicama, okupljalištima ljudi. Postojao je taj jezik koji nas zbližava, omogućava da se brzo sporazumijem i u otkrivenom svijetu snalazim bolje od nekog Britanca ili Austrijanca. I bio je tu još niz osobnih motiva za dokazivanje nečeg konkretnim ljudima u mom životu. I postojali su vlakovi.
Što je, po Vama, najjača karakteristika dobrog vanjskopolitičkog reportera?
Pojam mi je preširok da bih dao precizan odgovor. Vanjskopolitički novinar Dragan Nikolić jednom je izjavio da bi se u redakciju vanjske trebalo ulaziti na temelju znanja koje donosiš. Idealna je redakcija ona u kojoj ima puno jakih, motiviranih, a različitih. Netko se bolje snalazi u razgovoru uživo s vodećim svjetskim dužnosnikom, netko u ratnoj zoni, a netko na šest tisuća metara nadmorske visine u razgovoru sa šerpama. Netko je bolji reporter uživo, a netko donosi izvanserijske reportaže i druge forme.
Vrlo su važni znanje, specijalizacija, čitanje, iskustvo i strani jezici. Po meni, dobar reporter vanjske politike mora znati birati vjerodostojne izvore, prepoznati relevantno i biti svjestan koliko ne zna.
Tko je osoba s kojom ste vodili najproduktivniji ili najzanimljiviji intervju i o čemu je bio?
Da me to pitate više puta, svaki put mogao bih vam istaknuti nekoga drugog jer riječ je o nesumjerljivim doživljajima i učincima. Jako mi mnogo znači razgovor s pionirom sovjetske elektronike Eduardom Artemjevom, koji je radio glazbu za filmove Andreja Tarkovskog, jer su ti filmovi nadnaravni, nisu od ovoga svijeta. Nisam ga nigdje objavio i dužan sam nekako ispraviti taj propust.
Susret i razgovor s Artemjevom nema mi smisla uspoređivati s, recimo, napetim, oštrim i zanimljivim intervjuom o ruskoj politici i opoziciji s Garijem Kasparovom 2008. u njegovu domu u Moskvi. Silno su me se dojmili intervjui s pojedincima koji su se suprotstavljali režimu u Rusiji; to su nadnaravno hrabri ljudi, bilo da se radi o sociologu Lavu Gudkovu, iz čijeg su malog ureda u ogromnu zemlju onomad izlazila najhrabrija i najneovisnija istraživanja javnog mnijenja, feministici Ljolji Nordik, koja je organizirala antiratne prosvjede, ili članicama Pussy Riot.
Od novijih intervjua na svoj me se način dojmio prvi razgovor (doduše, videovezom) s Mihajlom Podoljakom, savjetnikom predsjednika Ukrajine. Radi se o fascinantno darovitom i inteligentnom komunikatoru za kojeg mislim da ga, ako se Ukrajina uspije osloboditi i ako preživi rat bez afera, čeka u najmanju ruku turneja po prestižnim svjetskim sveučilištima.
Od novijih intervjua istaknuo bih razgovor za ovaj portal s Jurijem Lucenkom, bivšim ukrajinskim ministrom unutarnjih poslova i glavnim tužiteljem koji se s 59 godina prijavio u dobrovoljce i četiri mjeseca ratovao u Bahmutu.
Objavili ste knjigu ''Tito u Rusiji''. Koliko ste je dugo pisali i što vas je inspiriralo baš za dio njegova života o kojem pišete (1915. – 1920.)?
Pisuckati sam počeo vjerojatno već oko stote godišnjice Oktobarske revolucije 2017., pa i prije. Vjerojatno ključni događaj za ozbiljniji rad bilo mi je otkriće nekoć polunomadskog naselja stepskih Kazaha, u kojem je Broz proveo godinu dana života tijekom ruskog građanskog rata. Njegovo ime ni lokacija nisu bili poznati domaćoj historiografiji. U selu i danas žive praunuci čovjeka kod kojeg se Broz 1919. godine skrivao i liječio ozbiljne zdravstvene tegobe od ratovanja i zarobljeničkog života.
U tu me temu privukla želja za većim, konkretnijim, strukturiranijim znanjem o tom neobičnom, izuzetno značajnom, za mnoge svjetske velikane inspirativnom i kontroverznom razdoblju Velike ruske revolucije. U kojem se, da stvar bude zanimljivija, tamo pojavio i jedan anonimni mladić po imenu Josip Broz.
Kako je izgledalo terensko prikupljanje informacija, je li bilo prepreka?
Ako ne računamo da su neka sela bila doslovno u šumi do koje je trebalo doći blatnim drumom kroz riječni šaš, ili pak vožnjom po snijegu, gdje vozač ne zna ima li ispod nas asfalta ili nema – za ono što mi je trebalo nije bilo većih prepreka. Ne onih institucionalnih, premda postoje arhivi i dosjei u Moskvi ili lokalnim odjelima FSB-a koji nisu dostupni.
Oni su prvenstveno važni za bolje razumijevanje Titove biografije i procesa koji su se događali tijekom drugog boravka u Rusiji 1930-ih godina, kojim se u ovoj knjizi nisam bavio. Nakon totalne invazije Rusije na Ukrajinu 2022., nije mi poznato da bi bilo kakva istraživanja do daljnjeg bila moguća, a ako i jesu – uvjeren sam da se nude u bitno drukčijoj, grotesknijoj i kudikamo neslobodnijoj atmosferi.
Da je živ, što biste danas pitali Tita?
Postavio bih mu kojih dvjesto pitanja s petsto potpitanja vezanih za život u Rusiji od 1915. do 1920. koji u knjizi istražujem. No nije mi jasno kakva bi to varijanta osobe znane kao Tito trebala biti koja bi na njih bila spremna odgovoriti. Čini mi se da nije volio potpitanja i vidno je da se kao čovjek naviknut na konspirativna imena, identitete i, kako piše Boris Blažina, "pedagoške funkcije biografija" te kontrolu informacija u 35 godina nesmjenjive vlasti nije potrudio razjasniti te slijepe pjege svoje biografije.
Najtanja mi je njegova priča o bijegu iz uralskog zarobljeničkog logora i dospijeće u Petrograd u jeku ljetnih revolucionarnih previranja 1917. godine. O toj je epizodi tijekom godina davao neobično šture, kontradiktorne i konfuzne informacije, kao i o tome gdje je bio od tog ljeta 1917. do Oktobarske revolucije, koja ga je, kako tvrdi, zatekla u dalekom sibirskom gradu Omsku.
On je pritom u intervjuima naglašavao da je njegovo sudioništvo u revoluciji bilo skromno, premda ju je nesumnjivo doživio na licu mjesta i teško je precijeniti njezin utjecaj na mladića u 20-im godinama života.
Koja je zadnja knjiga koju ste pročitali?
Nije da čitam samo rusku literaturu, ali "Puškin u karanteni – Kronika samoizolacije 1830. godine" Mihaila Vizelja, u prijevodu Ive Alebića. Šarmantna i zanimljivo uređena knjiga.
Inače, gotovo svakodnevno kćeri pročitam i pokoju slikovnicu. "Pita moja mama imate li jedno jaje" Tisje Kljaković Braić bespogovorni je klasik. Aktualno je i nekoliko slikovnica o Titanicu, ali i staro antičko blago "Odiseja" u preradi Stelia Martellija iz 1985. Karta na unutarnjoj strani korica bila nam je uzor po kojem smo radili kartu za Brozovu odiseju po Euroaziji.
Autor ste dvaju dokumentaraca, što je zahtjevnije – stvoriti film ili knjigu?
Ovisi o tome kakvu se knjigu spremate napisati, odnosno kakav se film spremate snimiti. Film je kao sviranje u bendu; ono što izlazi rezultat je sinergije, prvo snimatelja i autora, potom autora i montažera...
Ima u igranom filmu o Doorsima scena u kojoj nastaje "Light My Fire" kad Robbie Krieger donese pjesmu, Morrison je presudno modificira u pjevanju, a onda ih Ray Manzarek traži da ga ostave na miru nekoliko minuta i – smisli uvod na klavijaturama. Tako je mene montažer Domagoj Frisch potjerao iz montaže na 20 minuta da "smisli uvod" za film Ruski agenti slobode.
Mogao sam vidjeti kako mu se zavrtio kreativni vir, moje je bilo samo da pobjegnem, da ne smetam. Napravio je fenomenalan uvod u kojem je izrazio ono što želim bolje od mene samoga, uvod bez kojeg bi se čitav film naherio kao sojenica bez potpornog stupa. To je talent, po kojem je Frisch i inače poznat; ponosan sam što sam i ja bio u prilici potaknuti da se taj talent manifestira.
Knjiga je drukčiji vid trajnog i dubokog užitka, rezultat je ponajprije osobnog rada. No i tu sam u posljednjoj fazi naučio što znači urednička uloga. Nju je preuzeo Marko Pogačar, koji je osim uredničkog posla nevjerojatno talentiran književnik i potpuno autentičan intelektualac, uz to i pošten čovjek i prijatelj, pa sam imao povjerenja u njegove uredničke odluke, dopustio sam mu neke tehničke intervencije koje vjerojatno ne bih nikome, jer sam mu vjerovao. Dobri su suradnici dar božji (Pogačar, ateist, vjerojatno čupa bradu ako ovo čita). Učiti od njih i stvarati uz njih, s njima, vrijednost je koja se ne može izmjeriti aršinima od ovoga svijeta.