Kuća u kojoj su provodili svako ljeto, proveli djetinjstvo, odrasli, uživali. Sve to prije rata, a nakon rata ostali su bez nje.
Općina u kojoj imaju nekretninu prodala ju je, ali ne kao kuću, već kao pašnjak, i to za 6000 kuna. Premda je i sama općina pokušala s novim vlasnikom razvrgnuti ugovor, nije uspjela. Dvadeset godina vode sudske bitke i tvrde da neće odustati.
"I onda, ono, tiha patnja. Budeš kod susjeda i iznajmiš. I gledaš svako jutro svoju kuću", reporterki Provjerenog Emi Branici rekao je Dino Čavkić, sin prvotnog vlasnika kuće Besima Čavkića.
Bez kuće su ostali zato što je općina 1997. prodala zemljište iako po zakonima to nije smjela upravo zato što je na zemljištu izgrađena kuća još osamdesetih. Došli su nakon rata i zatekli ispisane zidove.
"Gdje nema ništa stolarije, prozora, vrata i toga svega. I famozna slika vlasnika proknjižena ZZ s još uvijek aktualnim brojem telefona u Zagrebu njegova stana", rekao je Dino Čavkić.
Općina je prodala zemljište pod pašnjak za šest tisuća kuna. Za šest tisuća kuna novi je vlasnik dobio i kuću, tuđu kuću.
Očekivali su devastaciju kuće, ali ne i da će je izgubiti
U Maslenicu dolaze dvije obitelji iz Bosne, kupuju djelomično izgrađenu građevinu, suteren i prvi kat. Potpisuju kupoprodajni ugovor s čovjekom koji je izgradio objekt.
"Platili su je otprilike 20.000 njemačkih maraka", rekao je Ahmet Midžić, sin Arifa Midžića.
Uveli struju, vodu, gradili i dograđivali. Ljetovali. Sve je u katastru bilo upisano pod općenarodnu imovinu jer Maslenica ni dandanas nema zemljišne knjige, odnosno tek se sada osnivaju.
"Međutim, nismo uspjeli da do kraja dovedemo papirologiju u red jer nas je rat spriječio", Besim Čavkić.
Za vrijeme rata očekivali su da će kuća biti devastirana, ali nisu očekivali da će ostati bez nje. Nestao je građevinski materijal, nije bilo prozora ni vrata ni krova i pisalo je kako je proknjižena s novim vlasnikom. Kuću su počeli obnavljati. Ubrzo su doznali što se dogodilo i tko je ZZ koji se potpisao na zid kuće.
"Da bi se ispostavilo kasnije da je kuću, to nam je bio najveći problem, praktički pod navodne znake, prisvojio policajac. To je jedan funkcioner policijski, tu je iz Maslenice, ali je u Zagrebu nastanjen u to vrijeme", rekao je Ahmet Midžić.
Općenarodna imovina postala je društveno vlasništvo, a Općina Jasenice 1997. raspisala je javni natječaj. Prodavala je građevinske parcele, ali bez provjere stvarnog stanja na terenu jer po tadašnjim zakonima to nisu mogli.
"Zato što zemljišta koja su iz općenarodne imovine prebacivana na društveno vlasništvo nisu mogla biti prebačena zajedno s objektima. Gdje god je objekt, znači, to nije se moglo upisati, lokalna samouprava, znači, nije se mogla općina upisati", rekao je Ahmet Midžić.
I zakon o građevinskim zemljištima, a i zakon o vlasništvu iz tih vremena propisivali su da sve dok je građevina na zemljištu, bez obzira na legalnost, takva zemljišta nisu mogla postati vlasništvo općine. Ali Općina Jasenice upravo je takvu parcelu, na kojoj je kuća obitelji Čavkić i Midžić, prodala.
"Svi su patili od amnezije"
Općina je, naime, izabrala Katu Zdunić kao najpovoljnijeg ponuditelja i prodala pašnjak, na kojem je u stvarnosti kuća, za šest tisuća kuna!
"Svi su, naravno, patili od amnezije, nitko nije onaj, kao da nisu znali da tu postoji kuća", rekao je Ahmet Midžić.
Ugovorom se obvezala na izgradnju kuće u roku od pet godina. Ali kuću ne može izgraditi jer na terenu već postoji kuća. Zvali smo Katu Zdunić, rekla nam je kako je stara žena i da se ona ničega ne sjeća, da je to kupio njezin suprug, a ona naslijedila. No ona je potpisnica na ugovoru s Općinom.
"Iako je ona izjavila na sudu, to je vrlo bitno, da ona ne zna od toga ništa, da je ona to sve za sina radila", rekao je Dino Čavkić.
A sin je Zoran Zdunić – ZZ s početka priče. Ekipa Provjerenog to je ustanovila jer je nazvala broj telefona koji je 90-ih ostavio na zidu kuće.
"Je li to stan Zdunić?" "Da", odgovoreno je preko telefona.
Trenutačni je načelnik policijske uprave Ličko-senjske. Rekao je da on nema ništa s tim i da je to kupila njegova majka i da se treba obratiti njezinu odvjetniku. On se pak pozvao na presude.
Obitelji Čavkić i Midžić angažirale su odvjetnika, slovio je kao jedan od boljih u to doba. Pokrenuli su parnicu za utvrđivanje vlasništva.
"I proces je krenuo, međutim on nas nikad nije zvao. Ja ni na jednom ročištu nisam bio", rekao je Besim Čavkić.
Tijekom parnice Općina je ipak de facto priznala pogrešku. Dopisom je pozvala Zduniće na raskid ugovora.
"Kasnije se Općina pokušala izvući iz toga. Oni su predlagali Zdunićima da im vrate novac, da se taj ugovor poništi", rekao je Ahmet Midžić.
Zdunić na to nije pristala, nego je tražila i dobila građevinsku dozvolu.
"I na Zavodu za prostorno uređenje u Zadru, koje je izdalo građevinsku dozvolu da oni izgrade objekt iako je na parceli kuća. Znači, vjerojatno nisu ili ako jesu, onda su se pravili slijepi da ne vide da je tu objekt, ali uglavnom nisu mogli izdati građevinsku dozvolu za izgrađeno zemljište", nadodao je Ahmet Midžić.
Jer građevina je na toj parceli vidljiva i iz službenih snimki iz zraka iz 1989. godine. Kako bi dobila dozvolu, i općina je dala suglasnost hineći da je vlasnica susjedne parcele, no nije, vlasnici susjedne parcele žive u Srbiji i njih smo kontaktirali.
"Oni su nabavili sebi građevinsku dozvolu u istim gabaritima, s istim planom kao i naša kuća", rekao je Dino Čavkić.
Obitelji Čavkić i Midžić parcijalno dobivaju prvostupanjsku presudu. Sud, naime, nije poništio ugovor Općine sa Zdunićima, ali je dao obitelji Čavkić i Midžić pravo vlasništva. Presuda u koliziji sama sa sobom.
"Mada smo je dobili prvostupanjski, drugostupanjski je zaustavljena i otišla je u stanje mirovanja, mi nismo taj dio niti znali", rekao je Ahmet Midžić.
Dakle, njihova parnica protiv Općine i Zdunića vraćena je na početak na višem sudu. Na tu presudu odvjetnik Čavkića i Midižća nije uložio žalbu. Parnica odlazi u mirovanje.
"Kasnije smo saznali da to znači, iz nekog razloga, da dok se nešto ne riješi, da će se to pokrenuti, međutim zakonski, ako se ništa ne pokrene, to jednostavno znači da ste odustali od toga", rekao je Dino Čavkić.
Predali prijavu protiv odvjetnika
Zdunić pak pokreće tužbu za iseljenje i predaju u posjed. No bez obzira na to što je Zdunić vlasnica pašnjaka, provodi se ovrha nad kućom. U tom trenutku dvije obitelji shvaćaju da njihov odvjetnik cijelo to vrijeme ništa ne poduzima.
"I mi smo, kad smo pregledali dokumentaciju, vidjeli da je u stvari ta parnica izgubljena i da se on nije žalio na presudu, ali se žalio na ovrhu. To je, ono, kriv sam, ali nemojte me kazniti", rekao je Dino Čavkić.
"Mi smo tada i predali prijavu DORH-u i predali čak prijavu i odvjetničkoj komori da se ispita je li naš odvjetnik radio savjesno i je li nas oštetio i u kojoj mjeri te o čemu se tu radilo", rekao je Ahmet Midžić.
Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore ustanovio je da je njihov odvjetnik nesavjesno obavljao odvjetničke poslove, a on se žalio na to da se osam godina odlučivalo o žalbi i stvar je otišla u zastaru. I u DORH-u se ništa ne događa. Kako su izgubili parnicu za iseljenje i predaju u posjed, obraćaju se predsjedniku suda i ponovno pokreću parnicu za utvrđivanje vlasništva.
"Kad smo iznijeli slučaj, on je rekao da se ovrha odvija dok se ne riješi vlasnička parnica i dok se ne riješi čije je to u suštini", rekao je Dino Čavkić.
Zdunić se žali i viši sud ipak dosuđuje ovrhu jer, kaže sud, nisu dokazali da bi se dogodila nenadoknadiva šteta. U međuvremenu umire Arif Midžić, a s obzirom na to da je preminuo, njega se nije moglo deložirati.
"Napravljena je ovrha da smo mi, ja i moj otac, došli tu, predali ključ sa zapisnikom da ostaju ovi suposjedi", rekao je Dino Čavkić.
Ključ deponiran kod suca stoji u zapisniku jer deložacija nije provedena do kraja. "Od tog trenutka kada smo mi otišli oni su promijenili brave", rekao je Besim Čavkić.
Osjećaju se izigrano, prevareno i poniženo
Čavkići sada stoje ispred i mogu samo gledati u kuću, a Midžići ulaze unutra. I to bez ključa jer s kuće su, baš kao u ratu, skinuti svi prozori i vrata. Unutra su ostale sve njihove stvari, rekla je supruga Arifa Midžića.
Zdunić je, naime, prodala kuću. Novi je vlasnik načelnik općine Pitomača, kako je Provjerenom u telefonskom razgovoru potvrdio dugogodišnji prijatelj Zorana Zdunića. Kaže da je kupio kuću s okućnicom, stavio je u imovinsku karticu s procijenjenom vrijednosti 20 tisuća eura.
"Tako da, ono, nakon svega toga pojavi se treći. A treći je taj, onda napravi dodatnu situaciju da svoje to uknjiži bez problema", rekao je Dino Čavkić.
Jer kako stoji u zapisniku sastavljenom povodom preoblikovanja zemljišne knjige Jasenice, obitelji Čavkić i Midžić su u suposjedu. Za prvo ročište su dobili poziv i novi se vlasnik nije mogao upisati. Za drugo, tvrde, nisu uopće dobili poziv, već samo rješenje da je upisan novi vlasnik iako Midžići nikada nisu deložirani i sud je utvrdio da su u suposjedu.
"Nekada mi toliko bude teško. Volio bih da nikad nismo tu niti došli niti kupili kuću", rekao je Ahmet Midžić.
Parnice su izgubili. Ne mogu vjerovati što im se dogodilo. Ne mogu vjerovati da je moguće da netko kupi pašnjak, a zapravo dobije tuđu kuću, i to za šest tisuća kuna.
"Nekada pomislim da bi možda bilo dobro da platim nekoj građevinskoj firmi da to poravnaju, sruše i kažemo: 'Kupili ste komad zemlje od Općine, evo vam taj komad zemlje, napravite na njemu što hoćete'", rekao je Dino Čavkić.
Poslali smo upit Općini, no nova je vlast tamo nakon više od 20 godina. Kažu da se obratimo bivšem načelniku općine Jasenice, ali do njega nismo uspjeli doći.
"To je zbilja velika nepravda, čovjek to nije mogao ni očekivati ni naslućivati da bi se nešto takvo moglo dogoditi", rekla je supruga Arifa Midžića. Kuća na moru bio je njihov san koji su ostvarili pa naglo ostali bez njega.
"Znači ja kad sam to kupio imao sam 30 godina, to je bilo pred kraj 1986. godine Sad imam 69 godina. Čitav život je moj borba", rekao je Besim Čavkić.
Kažu neće odustati iako su presude izgubili. Osjećaju se izigrano, prevareno i poniženo.